Marketing
Posljednje prebivalište
Jednom davno kad sam bio klinac isao sam na groblje I rekao: ''groblje je najljpse tuzno mjesto na svijetu'' i sad sam nedavno takodjer bio i ne mogu vjerovati koliko sam tada, kao šestogodišnjak bio u pravu. Godišnje idem možda tek dva-tri puta na groblje i uvijek me hvata neki cudan osjecaj tuge kad sam ondje. Ali istovremeno to me groblje fascinira, upravo ta ljepota tuge me tjera da razmisljam, tjera me da vidim...
nameless headstones...
Stvar je u tome sto ne zelim vidjeti. Vidjeti koliko je zivot kratak, koliko je sve sto cinim(o) beznacajno, ali koliko god mi bili beznacajni jedni drugima znacimo vise no sto mozda znacimo samima sebi, uglavnom...
Hvata me strah od neizbjeznoga da cu jednom izgubiti one koje volim, one koji mi toliko znace, i to bas onako kako su ih izgubile one tisuce ljudi koji svakodnevno dolaze na to groblje.
I nekako mi se cini da se vise bojim smrti svojih bliznjih nego vlastite...
A upravo se sa tim bliznjima jedva podnosim, ne gajim gotovo nikakav raspekt prema njima te se svakodnevno svadjamo.
A sto ako bi... sto ako bi nam jedna od tih svadja bila posljednje sto smo cinili zajedno, sto ako bi posljednje rijeci koje bih nekomu rekao bile : ''glup si ! ne zelim vise nikada razgovarati s tobom!!!'' ili nedaj Bože nešto gore. Prije podosta godina moja dobra prijateljica izgubila je majku, taj me dogadjaj potresao u dubini duse i uvijek u podsvjesti ocekujem dan kada cu se vracati iz skole a na prozoru ce me cekati bijela marama...
Covijek nikada nije spreman na taj trenutak i mislim da ne znam kako bi tada reagirao, u takvom trenutku sve se lomi, sve se stavlja na kusnju, tvoj karakter, vjera u boga, ali i tvoja zelja za zivotom jer je tesko zivjeti bez nekoga koga volis i bez koga ti je dosadasnji zivot bio nezamisliv...
Uskoro je blagdan Svih Svetih i to je ponajvise utjecalo na pisanje ovog posta, to mi je uz Božić najdrazi blagdan jer paznju dajem ljudima kojih vise nema, a ne smiju biti zaboravljeni iako sam svjestan da cemo jednog dana svi biti zaboravljeni...
I evo jos jedne odlicne pjesme koja govori o gubitku voljene osobe
Cemetery Gates
Reverend reverend is this some conspiracy?
Crucified for no sins
An image beneath me
Whats within our plans for life
It all seems so unreal
I'm a man couldn't have feel this world
Left in my misery...
The reverend he turned to me
Without a tear in his eyes
It's nothing new for him to see
I didn't ask him why
I will remember
The love our souls had
Sworn to make
Now I watch the falling rain
All my mind can see
Now is your (face)
Well I guess
You took my youth
I gave it all away
Like the birth of a
New-found joy
This love would end in rage
And when she died
I couldn't cry
The pride within my soul
You left me incomplete
Memories now unfold.
Believe the word
I will unlock my door
And pass the
Cemetery gates
Sometimes when I'm alone
I wonder aloud
If you're watching over me
Some place far abound
I must reverse my life
I can't live in the past
Then set my soul free
Belong to me at last
Through all those
Complex years
I thought I was alone
I didn't care to look around
And make this world my own
And when she died
I should've cried and spared myself some pain...
Left me incomplete
All alone as the memories still remain
The way we were
The chance to save my soul
And my concern is now in vain
Believe the word
I will unlock my door
And pass the cemetery gates
Post je objavljen 20.10.2006. u 11:39 sati.