Kako ona stara latinska kaže post nibula phoebus, se eto može preslikati na jučerašnji filmski dan. Ukratko bilo je izvrsno. Vidio sam jedan fenomenalan film jedan odličan i vrlo dobar. Jednostavno nije bilo mjesta za loše filmove na programu od četvrtka.
Pa da počnem od onoga za čim ćete sigurno žaliti.
To je Babel.
Još jedan fenomenalan uradak tog meksikanca. Alejandro González Ińárritu jednostavno u svojoj filmografiji nema mjesta za pogrešku. Pa tako filmografije koje su većina vas vidjela tu su briljantna ostvarenja kao : Amores perros, 21 Grams (2003) i bitno je ova godina posljednjeg uratka jer je Babel napravio nakon trogodišnje stanke.
Hrvoje Laurenta je otvaranju jučerašnje prepune matineje s Babelom još i naglasio kako je Ińárritu većinu svog vremena preokupiran sa glazbom i spotovima koje radi. Šteta jer je stvarno bez krzmanja to mogu reći vanserijski režiser.
FIlm je dosta sličan po radnji 21 gramu, no ipak priča je potpuno drugačija. Ono što je zanimljivo da cijelo vrijeme vas režiser navlači za nos jer imate recimo tri paralelne radnje. Jedna u Maroku (tu postoje još dvije podradnje), druga u Kaliforniji i treća u Japanu. Naime prve dvije kada ćete gledati film ćete uklopiti u sveopću sliku slagalice koju je pred vas podastro Ińárritu, no nikako vam neće se u tu sliku uklapati priča iz Japana.
Taj dio varke je vrhunski jer cijelo vrijeme si zamarate mozak sa japanskom stranom priče i onda turn over.
Osim režije koja maestralno u jednom dahu vas vodi do kraja filma i odličnoj montaži, moram istaknuti kameru koja odlično dočarava razne situacije u filmu.
Začudo Brad Pitt je ostvario odličnu rolu i taman glumi onoliko da ne postane presaharozno.
U filmu me posebno dojmila jedna sekvenca susreta dvaju svjetova u Maroku, koja počinje dolaskom autobusa u omanji gradić usred ničega u Maroku i završava momentom kada lik kojeg tumači Pitt u sceni bez teksta pred oldazak u helić pokušava se odužiti svojem markanskom vodiču, čime drugim nego zapadanjački...novem. Naravno vodič to odbija.
No, nije to jedini dirljiv i emotivno snažan moment u filmu, ima ih još, ali to ostavljam vama da ih pronađete.
Druga dva filma na programu su bila: 13 / Tzameti (Francuska, Gruzija, 2005., 86') i Mala miss Amerike / Little Miss Sunshine (Jonathan Dayton, Valerie Faris, SAD, 2006., 100').
Prvi od ova dva je za neke bio šokantan no meni temom o kocki na ruski rulet lud totalno lud. Pomalo mučan, ali u današnjem svijetu izokrenutih moralnih vrijednosti sasvim moguć.
FIlm je trubute to film noiru. Tko god nije gledao propustio je jedan od kvalitetnijih filmova večeri.
Treći film je Little miss Sunshine je ispunio dupokom dvoranu SC-ea u kiasne noćne sate. Pitka je to komedija za svačiji ukus pa tako po svršetku filma u foajeu SC-ea mogli ste naići na mnoga sretna lica. Uglavnom jedan pozitivan film koji je u svima iznjedrio smješak na lice. U filmu dominira glumačka družina koja se etablirala glumeći po indie filmovima. To su : Greg Kinnear, Steve Carell, Toni Collette.
... i za kraj, šlag na torti je bila grupa We come one, koju mnogi nisu dočekali ili su se pokupili nakon zadnjeg filma, koja me svojim muzičkim stilom podsjetila na Leningrad cowboyse.
Bilo je totalno ludilo. Fenomenalnom svirkom i brojnim bisevima poznatih filmskih tema i Nargile hame digli su dodatno temperaturu u Sc-eu do usijanja.
Bio je to jedan odličan filmsko-glazbeni dan.
Post je objavljen 20.10.2006. u 09:00 sati.