"bacio si pogled na sat
i radosno pomislio:
'ispunilo se vrijeme,
svojima idem ove noci...' "
slusam ovakve pjesme zadnjih par dana, i, koliko god mi tesko bilo priznati, od nekih mi navrnu suze.
"ponekad djelima trgam dan
od suncanog pravim turoban
i bojim se da mi savjest
kriju prasine"
radi se o crkvenim pjesmama mladih. ucim ih valjda 5 dnevno da imam veci izbor za bozicni koncert sa Bijelim Snom.
mozda sada mislite da sam zatucani vjernik... nisam.moja vjera nema veze sa Crkvom niti obredima, vec sa mojom intimom. mojim osjecajima. a moja glazba je isto dio toga. zasto vodim taj zbor?
znate onaj osjecaj kada se najezite od ljubavi, srece, ugode, neceg u sebi sto ne mozete opisati? taj osjecaj mene prozima kada sviram, slusam, pjevam... i ne zelim ga izgubiti. zelim da i drugi imaju taj osjecaj kada pjevaju sa mnom. zelim uvijek ostati ovakvo dijete koje se veseli svakoj sitnici, tetu u ducanu pita kako je, koje plazi po podu s ucenicima i smije se iz sveg glasa. zasto bi itko htio izrasti iz tog? to je tako ugodno...
ponekad gledam ljude oko sebe i mislim si kako zaboravljaju vazne stvari u zivotu: smijeh, pozdrav, oprost, ljubav. sve se vrti oko materijalnih stvari. a zaborave kako je lijepo kada ti se netko nasmijesi kada te vidi, kada ti da dio sebe...
evo svima vama dio mene!

budite dobro!
Post je objavljen 19.10.2006. u 18:53 sati.