Želim napisat post. Trudim se, zaista dajem sve od sebe, vrtim u glavi sve što mi se zadnjih dana događa ne bi li osmislila nešto iole interesantno i po mogućnosti inovativno. Ali ne, nemam inspiracije. I što učiniti u takvom trenutku? Pisati o tome kako nisam danas kreativna? Ostaviti post za neki drugi dan kad budem imala nešto za reći? Kopi/pejstati nečije tuđe ideje i misli?
Što su uopće ideje i misli? Nusprodukti nastali kao rezultat vizualnih i/ili osjetilnih funkcija ili nekakvih zamišljenih situacija? Možemo li uopće kontrolirati naše misli?
Znate one zadnje dvije Božje zapovijedi - ne poželi tuđeg ženidbenog druga... i ne poželi nikakve tuđe stvari? Zar je grijeh razmišljati?
Uvijek me to proganjalo. I uvijek san upravo radi toga bila skeptična prema vjeri u smislu nametnutih pravila kojih se moramo poštivati ili ćemo svi završiti u paklu.
Mislila sam da nikad neću moći bit dovoljno dobra i pravedna da budem dostojna Božje pažnje. I tako sam s godinama počela stvarati neku svoju vrstu vjere u kojoj Bog nije Ono što ja trebam, nego je moj prijatelj kojemu se mogu obratiti u svakom trenutku. A mogu ga i zaboraviti. Mogu ga i zamrziti. Mogu ga obožavati. Mogu s Njim što hoću, jer sam ja tako odredila. Nema pravila kojih se moram striktno pridržavati, imam samo svoju savjest koja mi je vodilja.
Ponekad uvrijedin roditelje. Poslije mi bude žao. Ali mislim da ne trebam ići u neku crkvu gdje ću svoje 'grijehe' ispovijediti nekom svećeniku koji će mi dati da izmolim za pokoru 3očenaša, zdravomarije i slavaocu i voila!, savjest će mi biti čista, na nedjeljnoj misi ću moći primiti tijelo Kristovo sa svim ostalim smrtnicima. Takav čin me ne ispunjava. Dok god postoji netko tko nam može oprostiti, mi ćemo griješiti. Zato ja tako više ne želim. Ne želim dan prije Badnjaka i Uskrsa priznati sve svoje pogreške, da bi na slavljenje Isusovog rođenja i Uskrsnuća bila neokaljana. Želim Isusa dočekati i otpratiti onakva kakva uistinu jesam.
Ako napravim nešto što smatram da je povrijedilo moje bližnje, želim sama snositi posljedice. Želim doći u situaciju da sama sebi oprostim svoje propuste.
A što je sa grijesima prema samome sebi? U svih 10 zapovijedi nema ni jedne koja govori o samopoštovanju. Nigdje ne piše- poštuj sebe kao i bližnje svoje. Zar to znači da je u redu mrziti sebe, želiti si zlo, svima dati pun tanjur ručka a sebi ostaviti koricu kruha?
Da, znam da ima dobrih ljudi koji će prije dati drugima nego uzeti za sebe, ali zar Biblija ne nalaže jednakost? Zašto onda da taj koji dijeli bude uskraćen?
Što više razmišljam o svemu tome, sve se više pitanja roji u mojoj glavi. Pitanja na koja ne mogu dobiti odgovore. A možda ni ne želim. Možda mi je dobro u mom svijetu, u kojem je Bog onakav kakvim ga ja zamišljam.
Možda svi imamo svog boga. Možda ja dijelim boga s još nekim. Možda je bog ta viša sila, sudbina, budućnost.
Al' jedno je sigurno-On postoji samo ako mi želimo da postoji.
Zaključak: svi smo mi sami sebi bogovi!
Post je objavljen 19.10.2006. u 16:50 sati.