Zašto me vraćaš opet u prošlost,
Nemaš više nikakvog prava na to?
Imao si priliku, svjesno je odbacio
I opet se vraćaš da mi nanosiš zlo.
Zašto si suzu u oku izmamio,
Pa je onako, niz obraz pala,
Slana, ljepljiva, iz srca izišla
I na krajičku usana tek je stala?
Što hoćeš više od mene, reci,
Zar naše vrijeme nije prošlo?
Što ti je nakon toliko vremena
Opet u misli i na pamet došlo?
Kad sam plakala i molila te,
Da mi objasniš, da istinu kažeš,
Šutio si samo, dalek i hladan
I čekao da mi uputiš riječ "Lažeš".
Ne lažem te, što želiš postići time,
Valjda miriš svoju nečistu savjest.
U mom životu si bio i ostao jedini,
Kojem sam se od srca dala zavest.
Pobjegao si bez riječi, zabivši mi nož u leđa,
I sad se javljaš, osjećaj gubitka te snaži.
Kad sam ti rekla da te ne volim više,
Jedino tad si me mogao uhvatiti u laži.
Potisnula sam te duboko u zakrvavljeno srce,
Kad sam shvatila da ti baš ništa ne značim.
Pustila sam vremenu da odradi svoje, nastojeći
Da do zaborava dođem putem sto kraćim.
Jutros si se ponovo pojavio u mom životu,
Podsjetio me na sebe, suza je pala.
Molim te, nemoj me više ovako mučiti,
Sve što sam imala, davno sam ti dala.
Ne dugujem ti ništa, duguješ ti meni,
Ali sam ti sve oprostila i prešla preko toga.
Idi od mene, ako me iskreno ne voliš
I ne vraćaj se više,nemoj, tako ti Boga.