...tako mi jako fališ ovih dana...čak više nego obično...možda zbog toga što je hladno a nisi tu da me zagriješ...ili zato što si prošlu zimu još bio moj...svaki dan mi se sve više čini nevjerovatno da je svemu kraj...ne mogu shvatiti...ujutro se probudim sa pomisli da to nije moguće...okrenem se na drugu stranu...i vidim da nisi kraj mene...ipak je sve istina...umjesto da mi svaki novi dan bude bar malo lakše meni sve više fale tvoj usne...Bože,ne daj da ga ikad vidim s drugom...u mom srcu još uvijek je mač...koji me tako hladno ubija...što je jedna lijepa riječ sa tvojih usana...slaži me..to i tako najbolje znaš...usreći me...reci da sam ti barem malo draga...da ćeš ponekad biti moj...i da ćeš mi pokloniti jednu noć ljubavi...bez obzira na nju...daj da te još malo imam...slaži me da nisi zauvijek otišao i da ju ne voliš...utješi me...slaži me...u ime starih dana kad si davao sve da me imaš...naša priča je imala nešto posebno...dok nisi sve uništio...kažu da je ljubav primanje i davanje...ti si uvijek primao...a ja sam davala...za uzvrat su me čekale bolne riječi...kao da sam kriva što te volim...i ja bih htjela da mi ne značiš ništa,znaj...zašto si me tako čvrsto vezao uz sebe kad si znao da će uskoro kraj...tako tužno zvuči ta riječ..."kraj"...odnese sve sa sobom...samo ostavi bol...i sjećanja...tragove na srcu...miris gorčine...ako te ikad prestanem voljeti moći ću reći da sam uspijela živjeti dalje...da si mi samo neuspjeh...u prolazu...ali za sada si mi nepreboljena ljubav...neizbrisivi osjećaji...druga te ima...druga je sretna u tvome narjučju...a ja se tresem pri samoj pomisli da ljubiš drugu...godine će proći u tuzi...možda neću više nikad tako voljeti...ali jedno znam...bez obzira što govoriš...i što je sve bilo...znam da sam barem malo bila voljena...to sam osjetila...
Post je objavljen 19.10.2006. u 14:04 sati.