Trebam nešto da mi razbije ovu monotoniju iz dana u dan. Sve je nekako isto non-stop. Nekad pomislim da samo sanjam i onda kad se probudim da se sanj ponavlja iz dana u dan. Iz mjeseca u mjesec.
Neda mi se više ovako ići dalje. Nemogu. Boli me. Teško mi je kad mi se neka sitnica vuče kroz dane. Kad nešto pogriješim slučajno i onda okolina to nemože nikako zaboraviti.
Zašto?
Zašto je tako teško nekome oprostiti pogrešku? Zašto je tako teško nekom pružiti ruku pomoći dok pati?
Zašto?
Zašto život nije ružičasta bajka u kojem princevi i princeze imaju neki happy ending?
"...premda, priznajem ponekad pretjeram
i nekud otplovim sam
i tad slike izblijede sve
i tad zatvaram se u sebe
i tad nisi mi potrebna..."
(Daleka obala-Kurve)
Već sam to nedgi napisala ja mislim. U zadnje vrime se često zatvaram u sebe, često po cile dane u školi jedva da progovorim dvije riječi. To mi je teško, ne želim izgubiti prijatelje i znam da nekad pretjeram sa svime tim što radim. Možda mislim samo na sebe? Možda ne razmišljam na pravi način.
Neznam kako razmišljati uopće. Možda je ovo samo jedna faza u mom životu koja će brzo proči. Nadam se...
Zapravo želim da je tako, želim da sve ovo završi i da sve bude u redu za par dana. Pa i bit će tako. Vjerujem da oće ipak ljudi su jedinstvena biće. Nitko ne razmišlja potpuno jednako. Nitko nema iste snove, i želje. Svi smo mi različiti iako je teško priznati.
Nekad se zapitam zašto ljudi moraju biti tako bolno iskreni i jesu li uopće uvjek takvi. A onda se sjetim da cjenim iskrenost i iako ona boli znam da mi je bolje imati iskrenog prijatelja koji će me nekad i uvrijediti svojim komentarom ali i pomoći nego imati kraj sebe nekog ko će te sljediti u stopu kao sjena. Ljudi nisu sjene. Oni su bića, samo oni od sebe naprave nešto što zapravo ne žele biti. Ljudi su varljivi a pogled zna prevariti. Treba znati misliti srcem a ne dušom.
Treba znati i napisati pravi razuman post a ja to izgleda ovaj put i nisan uspjela,ali što mogu. Inače kad pišem pišem stvari koje mi u tom trenu padaju na pamet zato nekad moji tekstovi i nemaju smisla. Ali trudim se da znate. Trudim se da vam približim ovaj blog i da i vi možete osjetiti ono što i ja osjećam. Neznan dal uspjevam u tome,al znajte da mi je to cilj...