Sve stvari u životu imaju svoj rok trajanja. Možda kada shvatimo prolaznost, možda je tada uspijemo i prihvatiti.
Pomislila sam prvo osvrnuti se na ovaj užasan događaj koji kod mene stvara neki čudan osjećaj u tijelu kada pokušavam zaspati i kada se podsjetim: njega više nema… Pomislila sam reći kako nisam sigurna u sve ono što su roditelji putem vjere pokušavali usaditi u mene. Pomislila sam čak i prokomentirati jednu mudru rečenicu koju mi je izrekao jedan vrlo običan čovjek o smislu života. Na kraju, pomislila sam i prokleti svu malograđanštinu i jadne života, ali neću to učiniti. Neću učiniti ništa od toga. Možda ću samo pokušati prikazati kako tvoj vlastiti život može promijeniti stvari kada te boli i kada si očajan, tužan, neutješan i sam. Možda ipak postoji nešto više od nas i ono kontrolira put života. Ono nam daje „životni trenutak“ koji nam pomaže da se lakše suočimo sa stvarnošću i da unatoč tome što je jedan život završio, drugi se nastavlja. Treba sačuvati sjećanje. Prihvatiti da bol neće odmah proći, da će praznina ostati, ali da ću se ipak jednom nasmijati. Iskreno.
Sjedila sam danas u tramvaju i po stoti put čitala Malog princa. Kao da očajnički želim shvatiti ljude, odrasle. Možda pokušavam shvatiti sebe zato što ipak više nisam dijete. Odrasli su zbilja neobični ljudi.
Nekako sam nakon dana u koji nisam mogla vjerovati da se dogodio i da sam jednostavno vidjela sebe kako stojim tamo u crnom i mislim da ni meni ni njemu tu nije mjesto, okrenula glavu od svoje realnosti i krenula negdje. Ne znam ni sama točno gdje, ali znala sam da ću tamo biti upravo ono što jesam. To je mjesto koje je stvoreno samo za mene, mjesto gdje sam važna ja, tamo će mene netko nasmijati i mene će netko gledati u oči. Ja sam konačno ukrala dva dana samo za sebe. Neponovljiva, nepogrešiva, neuhvatljiva i nepoznata.
Zapravo i ne znam opisati svu tu zbrku osjećaja i nerealnosti, a dodir je pod prstima itekako bio živ i vjerojatan. Ležeći na dvosjedu i zadubljena u svoje misli shvatila sam: ja već godinama nisam imala vrijeme za sebe. Ja sam nekako u dva dana uspjela vratiti svoj život natrag. Ja sam bila ono što jesam. Bila sam sretna. Nasmijana i bezbrižna. Naravno, to sve ne možeš biti sam. Potrebno je nešto više što zapravo i ne možeš uhvatiti, ali iscrtavanje kruga rukom usmjerenom prema nebu nužno shvatiš i osjetiš da si ipak dotakao nešto. Dodirnuo i promijenio vrtnju svih stvari prirode. Vrijeme je takvo da ću morati ruku priviti natrag uz svoje tijelo, ali pogled će ostati uprt negdje prema nebu i tražit ću, dok god me ima, neki pomak, kružnicu, magličasti trag savršenstva.