Prolog
Svi mi uvijek načešće povrijedimo nama najbliže osobe. Uglavnom je to nenamjerno iako ima i suprotnih slučajeva. To nam je najčešće uža obitelj. No što ako osjećate da vam je najbliža osoba, ona koja vas skoro u potpunosti shvaća zapravo osoba koja vam nije ništa u rodu, osoba koju ste možda upoznali prije nekoliko godina, osoba koju možda znate od rođenja, vaš prijatelj.
Ja osobno imam takvu situaciju. Zbog puno okolnosti koje sam proživio u životu, više se oslanjam na prijatelje nego na obitelj. Neznam zašto je to tako, ali je i pustimo sad to na miru. Osoba koja me vjerojatno najbolej može shvatiti je moj veliki prijatelj Filip. No Filip i ja se više ne družimo kao što smo se prije družili. Razloga tome ima dosta: idemo u škole koje su međusobno gledajući na drugim krajevima grada, imamo svoja nova društva, i kako smo oduvijek bili totalno različite osobe, koje su savršeno funkcionirale skupa, u srednjoj školi su te suprotnosti došle do drastičnog izražaja i sad se više jedva družimo. Jako mi je žao zbog toga...
Našao sam novog prijatelja sa kojim sam mogao razgovarat o svemu i svačemu. Zove se Nikola. Taj čovjek je kao spužva koja upija svaku tvoju riječ i na kraju ti kaže nešto zbog čega se ne osječaš jadno ili tako nekako. Predobra osoba, koja je uvijek spremna pomoć ako ikako može. Stvarno čovijek na kojeg se možeš oslonit. Ima još takvih ljudi u mom razredu sa kojima sam se počeo nešto žešče družiti nakon Niksinog odlaska. To su Kova i Zule. Njih svojica su dva najveća zajebanti dvojivca najsmješnih ljudi koje ja poznam. Stalno nekaj izvode. Ali, iako mnogi ljudi to nebi rekli, sa njima se totalno ozbiljno može razgovarat. Sad kad sam rekao koji su mi oslonci u životu, od muških prijatelja, da polako pređem dalje.
Slijedi osoba koju znaju svi koji znaju i mene. Ta osoba je definitivno preuzela daleko najvažnije mjesto u mom životu. Nema niti jedne cure, simpatije, ljubai života koja ju može srušiti sa tog mjesta. Ivu volim više od ičega na ovom svijetu, i ako bi ju izgubio vjerojatno ni mene više nebi bilo. Recimo da je ona meni kao nekakva droga. Nemogu preživjeti dan, a da ne pomislim na nju i onda ju ne konzumiram. Da kojekakvi pervarzanjaci i prirodni idioti nebi ovo konzumiram krivo protumačili, pod time sam mislio na to da se čujemo, vidimo i takve stvari...
Razočaranje
Nema osobe na ovom svijetu koja nikad nije nekog razočarala, ili bila razočarana od nekoga. Razočaranje je jedno gorko iskustvo, kao što i sami znate. Tada se nitko ne osjeća dobro. U zadnje vrijeme jako puno razočaravam meni voljene osobe i time se uopće ne ponosim. To moje razočaravanje stupa sasvim spontano. Šta god napravim, ne bude dobro. A kako sam ja užasno brzopleta osoba i najčešće prvo napravim, a onda razmišljam o posljedicama i manje-više uvijek smislim neko bolje rješenje za to što sam napravio ali je prekasno da bi to ispravio, osobe oko mene ispaštaju zbog toga. Kad tako nešto napravim najbližim ljudima oko sebe osječam se trulo i beskorisno. Usran je to osječaj, moram priznati, ali još je gore kad neznaš što određena osoba želi od tebe i onda kad napraviš kako ti misliš da je bolje na kraju ispadne da je to krivo. To se događa nedostatkom komunikacije.
Komunikacija
Svi se nešto nabrijavaju na tu komunikaciju. Svi govore da je uvijek prisutan nedostatak komunikacije u današnjem društvu. Naravno, nitko to ne želi priznati dok se toj osobi to ne dogodi. Tako je bilo i samnom. Ljudi, komunikacija sa osobama, pogotovo onim najbližim, je totalno neophodna i prijeko potrebna za opstanak te veze. na vezu ne mislim kao vezu da neko fura nego kao vezu povezanost dvije osobe. Sa ljudima sa kojima provodim svo slobodno vrijeme, a to je užasno puno vremena, imam osječaj da sa svakim dotičnim imam neki poseban zajednički svijet. Npr. kad sam samo sa recimo Ivom, za mene ne postoji nitko drugi osim te osobe. Ništa, ali apsolutno ništa drugo. To je jedna od mojih vrlina na koju sam užasno ponosan. Mogu isključiti sve oko sebe i usredotočiti se samo na ono što ja smatram bitnim. Ali, tu je i druga strana te vrlin, ona loša, a ta je moja neizmjerna prokleta ljenost. Ništa mi se neda! Ali apsolutno ništa! I kad znam da je to za moje dobro, da će mi tako biti još bolje, ne meni se neda! To je jedna od stvari koje prezirem! Uglavnom, kad se nađem sa bliskom osobom, i odjebem ostatak svijeta i skoncentriram se i fokusiram se samo na tu osobu to je najljepši osječaj koji vam nažalost nemogu opisati. Nešto pre-pre-pre-pre-predobro! Ako to može još netko, svaka mu čast. Čestitam!
Epilog
No kako bilo da bilo, dragi moji prijatelji i prijateljice, komunicirajte sa svojim najbližima, to vam samo može poboljšati stanje. Ako imate neku osobu koja vas može uvijek saslušat, povjerite joj se, podjelite sa njom vaše probleme. Nemojte to držati u sebi jer, vjerujte mi, to nikad ne završi dobro. Imate taj neki osječaj tjeskobe. Rađe recite nekome, istrčite se, izudarajte boksačku vreću ili kako god rješavate takve stvari ali u svakom slučaju nemojte zaboraviti komunicirati sa bližnjim osobama jer vas to samo može udaljiti. Provjereno je iz osobnog iskustva! Dakle, nemojte se sjebat ko ja i probajte što manje razočaravat ljude oko sebe i biti će bolje i vama i svima oko vas!
Post je objavljen 17.10.2006. u 22:38 sati.