Smiješno je koliko mi nekada malo treba da nešto zaboravim. Sekunda, dvije, sat, dan, mjesec...a nekada u pamćenju ostaju sitnice godinama. Često ne pamtim stvari koje drugi znaju i misle da ostalima znače koliko i njima. Tako ne pamtim dan kada sam upoznala neke od najvažnijih ljudi u mom životu, ne pamtim sve dečke svojih prijateljica, ne pamtim redatelje filmova koji su mi se svidjeli...ali pamtim male stvari bez kojih ne mogu. Ne samo da pamtim rečenice koje su mi važne, već i oblik usana na ustima koje su ih izgovarale, miris prostorije, svjetlo, odjeću i osjećaj koji su proizvele. Tako pamtim kada mi je jednom prilikom moj jako dobar prijatelj rekao, onako u razgovoru, bez nekog posebnog razloga, da će sve biti u redu i da što god se dogodilo da sam mu posebna osoba u životu i da će uvijek brinuti za mene. Vrijeme je prolazilo, dani su odmicali, a u moj zaborav su padale tisuće stvari i tisuću bih puta naživcirala ljude zaboravljajući na njih. No nikako u zaborav nije pala rečenica koju mi je moj jako dobar prijatelj rekao i uvijek kada mi je najgore sjetim se toga i znam da će sve biti u redu. Možda ga više ne viđam i možda mi nije blizak, ali, barem na trenutak sam znala da sam nešto posebno, tog sunčanog dana, kada je mirišalo na jesen i kada mu je u očima sjajio najljepši smijeh na svijetu, a znam i danas da je to prevažno da bih zaboravila. Ne znam da li se on toga sjeća i da li mu je uopće bitno, ali pomaknuo mi je život i put u drugom smjeru i uvijek ću mu biti zahvalna.