Dok god je čovjek živ, za njega ima nade. Ljudi lako nekoga otpišu, ali Bog svakome iznova daje šansu, dok god je taj čovjek živ. Bilo je primjera, da su se ljudi promijenili na bolje, često i vrlo dramatično. Čitajući životopise svetaca, primjetio sam, kako malo tko od njih, bio je cijeli život svet. Ima toliko primjera, kako su pogani (sv. Jelena Križarica), ateisti (sv. Edith Stein), sotonisti (bl. Bartol Longo), bludnici (sv. Marija Magdalena), neprijatelji kršćana (sv. Pavao), postali sveci. Bog ih nije otpisao, dok ljudi možda i jesu. Ne može čovjek tako jako sagriješti, a da mu Bog to ne bi mogao oprostiti, naravno ako se čovjek kaje i ako krene pravim putem. Koliko puta, može se ćuti u vijestima, da je netko ubio nekoga i da se nakon toga sam ubio. Ti ljudi su očito mislili, da za njih više nema nade, da je sve izgubljeno, ali to je vražja zamka. Ima nade i za njih. Najgore što mogu učiniti u takvoj situaciji je da se ubiju. Makar su ubili nekoga, kad bi se zbog toga kajali, Bog bi im oprostio i dao novu šansu. Da se Juda, koji je izdao Isusa, pokajao i zamolio Isusa za oprost, naravno da bi mu Isus oprostio i pružio novu priliku.
Ono što me jako iznenadilo, Josip Broz Tito, koji se ponašao kao nevjernik i kao komunist u Crkvi je vidio neprijatelja, prije nego je umro, molio je da mu pozovu katoličkog svećenika, ispovijedio se i pričestio!!! I tako se pomirio s Bogom. To mu je vjerojatno bio najbolji potez u životu. Pisalo je to u Večernjem listu.
“Nikad ne zaboravi!
I kada bi duša bila kao raspadajući leš i ljudski gledano, oživljavanje bilo isključeno i već sve izgubljeno – drugačije je to kod Boga. Čudo Božjeg milosrđa potpuno oživljava dušu. (iz Dnevnika sv. Faustine)”
Post je objavljen 17.10.2006. u 21:41 sati.