ugledah tunel
sa svjetlom na kraju
i sebe kako stojim na pocetku.
plavkasto svjetlo vuce me k sebi,
dolazim blize i blize.
cujem glasan vrisak
koji propara napet zrak
i gledam sebe kako padam.
padam u tamni ponor,
ponor bez dna,
ponor iz kojeg se ne znam izvuci
i ne znam kako samoj sebi pomoci.
placem, ali jos uvijek boli,
smijem se, ali bol ne prestaje.
ono nesto stegne me,
pozelim da me nema
i nestajem u svojim mislima.
nitko me ne razumije,
a bol ne prestaje...
Post je objavljen 17.10.2006. u 21:18 sati.