Marketing
UZ MJESEC KNJIGE
Sve što slijedi pronašla sam u jednoj mojoj prastaroj bilježnici, zapisano tko zna kad, tko zna gdje i iz tko zna iz kojeg izvora:
Knjiga je riječ oduvijek poštovana, tako je i zabilježeno na jednom starom egipatskom natpisu:
«Knjiga je značajnija od svih spomenika – jer ona sama gradi spomenike u srcu onoga koji je čita.»
Knjiga zaslužuje da se uvijek sa poštovanjem govori o njoj – jer je kroz vjekove bila budilnik i burevjesnik, vojnik misli nepodmitljivi sudac koji je bio obvezan samo istini.
Bila je lučonoša, iskustvonoša, znanjonoša i ljepotonoša; iskustvonoša i pletisanka...
Knjiga je pokretala kotač povijesti unaprijed, pobijajući mrak neznanja, šibajući nepravdu, skidajući okove sa čovjekovog razuma. (***)
Dobre knjige tako divno stare – da uvijek ostaju mlade. One su neprolazno u prolaznom, osvojena vječnost. Vrelo su koje nikada ne sahne, vatra su koja se nikada ne gasi.
Knjiga zaslužuje da se o njoj uvijek sa uvažavanjem i ljubavlju govori, jer nam umnogostručava život, jer od neukih stvara naučene, od nejakih jake, jer je kao ljekovit izvor bez kojeg bi se osušila duša.
O ti, koji, dokle kasno sv`jeća gori
Na tvom stolu, čitaš sve pjesme moje,
Ne šapćeš li glasom, koji drhti: «To je
Ono, što i mene muči, što me mori...»
Sam ja malo mogu. – Ti i ne znaš, da si
Supjevač, kad pjesme prožme milina.
Čitaoče ja sam žica, ti ti si šupljina
Glazbalu, sa kog se harmonija glasi.
Vladimir Nazor
Knjiga je riječ oduvijek poštovana, tako je i zabilježeno na jednom starom egipatskom natpisu:
«Knjiga je značajnija od svih spomenika – jer ona sama gradi spomenike u srcu onoga koji je čita.»
Knjiga zaslužuje da se uvijek sa poštovanjem govori o njoj – jer je kroz vjekove bila budilnik i burevjesnik, vojnik misli nepodmitljivi sudac koji je bio obvezan samo istini.
Bila je lučonoša, iskustvonoša, znanjonoša i ljepotonoša; iskustvonoša i pletisanka...
Knjiga je pokretala kotač povijesti unaprijed, pobijajući mrak neznanja, šibajući nepravdu, skidajući okove sa čovjekovog razuma. (***)
Dobre knjige tako divno stare – da uvijek ostaju mlade. One su neprolazno u prolaznom, osvojena vječnost. Vrelo su koje nikada ne sahne, vatra su koja se nikada ne gasi.
Knjiga zaslužuje da se o njoj uvijek sa uvažavanjem i ljubavlju govori, jer nam umnogostručava život, jer od neukih stvara naučene, od nejakih jake, jer je kao ljekovit izvor bez kojeg bi se osušila duša.
O ti, koji, dokle kasno sv`jeća gori
Na tvom stolu, čitaš sve pjesme moje,
Ne šapćeš li glasom, koji drhti: «To je
Ono, što i mene muči, što me mori...»
Sam ja malo mogu. – Ti i ne znaš, da si
Supjevač, kad pjesme prožme milina.
Čitaoče ja sam žica, ti ti si šupljina
Glazbalu, sa kog se harmonija glasi.
Vladimir Nazor
Post je objavljen 17.10.2006. u 20:02 sati.