Marketing
Sa solidarnošću je njegovao grudi djevojke najboljeg mu druga
Isusa mu mlada, steglo me je na poslu kao rijetko kad do sada. Nemam vremena ni prdnut kak spada, a zna se da ja volim prditi. Kad dođem doma nemam volje pisati. Stoga samo upalim kopjutor, nađem neki torrent za skidati i onda blejim u magičnu kutiju. Da, uzeo sam flat rate po ovoj "povoljnijoj" cijeni. I iako je sve to prekrasno i lijepo, mjesta na hard diskovima nestaje brzo. Što znači da se moram bacati u trošak. A u zadnje vrijeme to ne volim. Jer me prokleta Amerika koštala novaca. A kaj ću kad volim jesti i volim imati tehničku novotariju. Mogu reći da sam sad već jedno mjesec dana ponosni vlasnik iPoda. Jednog od onih koji će tek doći kod nas. Crni je. I milijun puta jeftiniji tamo nego to. Sretan sam ja. Isto tako, već nekih desetak godina sam ponosni vlasnik trbušine velike ko Ande. Ne znam dal moram sretan biti ja.
Ne znam da li mi se da nastavljati prepričavati kako je bilo u Jamerici. Idem to obaviti u par redova, pa da se i toga riješim. Dan nakon one famozne subote na festivalu, uslijedila je nedjelja. Skoro pa nevjerojatno, znam. Prije nego smo krenuli prema festivalu, stali smo u nekom dineru i pojeli jedno od boljih jela. Neki Beef Burrito Omelet. Jebem ti malu bebu spasitelja!!! Kad je meksikanski konobar pred Tilu i mene stavio tanjurčinu na kojoj je bila hrgetina od omleta veličine Ličko-senjske županije, skoro da smo pali u nesvijest. Thanatz se po koji zna put bio zajebao i naručio nešto što isto nije bilo malo, ali je naspram našeg jela izgledalo kao kurčić od novorođenčeta. Pojeo sam svoj omlet punjen paprikama, faširanom govedinom, paradajzom, sirom i gljivama skupa sa tostom i hash browniesima u rekordnom roku. A onda smo izašli van, prepunih trbuha i željom za krevetcom.
Kiša je padala, što je nekako i obilježilo malo ljigavi dan na festivalu. U biti nije bio ni ljigav ni tmuran ni loš, jedino je imao nesreću da je došao iza dana kad su svirali samo najbolji. Jebiga. Al ajde, odgledali smo Enon, Seam, Calexico, čak i malo Pinbacka i Black Heart Processiona. CocoRosie sam odslušao sa zidića, neke bendove sam načuo iz birtije, neke dok sam ko sumanut kupovao ploče na štandu sa jeftinim pločama. Bilo kako bilo, isplatilo se potegnuti do Chicaga zbog glazbe. A nakon glazbe, imalo smo još sedam dana za šalabajzanje po gradu. Što smo iskoristili na solidan način. Čekirali smo većinu znamenitosti, muzeja, dučana, pičaka materina. Nakupovao sam se stvariju, kako za sebe, tako i za druge, pa i familiju. A sad ću rezimirati Ameriku (iako vidjeh samo Chicago) u dvije-tri natuknice.
- Ameriku treba vidjeti, a opet, trebalo bi vidjeti i Kongo
- govno mi je tvrđe u Americi i tu joj dajem ogromni plus
- vodica u zahodima je previsoko, pa kad sereš s visine (što radim svuda, osim doma) guzica će neminovno biti zašpricana
- hranu u Americi Amerikancima i svima ostalima je podario sam Bog Isus
- ne bi tamo živio ni da mi netko plati
I tako, sad se mogu ostaviti Amerike, tu i tamo ću baciti koju anegdotu kad bude vrijeme i mjesto za to. Prošla dva tjedna nam je u Zagrebu pravio društvo i drug Jay-Z. Silom prilika morao je doći tu, pa smo malo i bančili. Dva petka zaredom moglo nas se vidjeti kod Srbina gdje žvačemo meso i ločemo vinčinu. Bećarluk samo takav. Bojim se za svoje zdravlje. Sad idem radit dalje.
Post je objavljen 17.10.2006. u 16:05 sati.