Marketing
Comeback
Polako postajem svjestan da je na mom blogu sve više komentara u stilu "Ulijenio si se!" , "Nema te...", i sličnih. Stvarno, nisam baš produktivan zadnjih mjeseci, a posebno protekla dva mjeseca. Nažalost (ili nasreću) imao sam drugih, važnijih stvari za misliti i raditi, a blog mi je, moram priznati, bio stvarno zadnja stvar na pameti. Žao mi je zbog svih klikova na link na ovaj blog koje su "vjerni čitaoci" utrošili uzalud. Vjerujem da mi se i broj posjeta s vremenom znatno smanjio. Ne znam ni jesam li još uvijek na Almost-listi, iako mi to nije baš ni bitno. Šta se može... Kakogod, sa zadovoljstvom mogu objaviti svijetu da sam konačno uspio upisati zadnji semestar na faksu i izbjeći Bolonjsko sranje, te da se kraj studentskih muka malo po malo bliži. Danas sam prvi put ponovo bio na predavanjima i ruka mi je, nenavikla, otpala od pisanja. Prokleti kompjuter!
Osim učenja i gubljenja živaca oko vlastitog usuda, malo sam i šalabajzao po Beču, kupovao sve ono što nema ovjde (hvala bogu na indijskim imigrantima i njihovim dućanima...) a u konačnici sam i dovukao jedan kauč. Jedva smo ga ugurali u auto, a do Zagreba sam se vozio čučeći, u stavu mirno!. Sutradan sam sav sretan išao sastaviti kauč i shvatio da sam u Beču ostavio dva drvena komada veličine bajadere, bez koji je kauč skoro neupotrebljiv! Improvizirao sam sa nekim šarafima, a drvene "bajadere" očekujem dobiti poštom. Do tad noću spavam kao na jajima, ne bi li izbjegao da se nesigurna konstrukcija uruši poda mnom.
Prošli tjedan, od četvrtka do nedjelje, bio sam na Svjetskoj mirovnoj konferenciji u Ljubljani. To je trebao biti ugodan, napola turistički boravak, uz lagano kibiciranje čitave manifestacije iz udobne fotelje. Već smo se vidjeli kako pijemo kavice na suncu, šetamo Ljubljanom, obilazimo onih par vegetarijanskih restorana o kojima smo čuli, pijemo čaj u čajani (je..ni Zagreb ni to nema), i tako. No kako to obično biva, okolnosti su nam prvo dale smještaj daleko od Ljubljane, u Škofji Loki, a zatim stavile u jednu ruku krpu a u drugu kuhaču, i pretvorile nas u dva sitna kotačića u mašineriji Mirovne konferencije. Nije da se žalim, ali ipak bih volio da smo imali barem malo slobodnohg vremena za ništa ne raditi. Ovako smo spavali po 2-3 sata dnevno i radili ostatak vremena. Srećom, razlika između prisilnog rada ili rada za novac, te dobrovoljnog rada ili volontiranja (indo-duhovnjacima poznatog kao seva) je u tome što te u sevi nosi neka posebna energija, koja rezultira drugačijim stanjem svijesti. Raspoloženja skaču od očaja do sreće, s ljudima se u jednom trenu grliš a u drugom svađaš, u jednom trenu misliš da si najsreniji čovjek na svijetu što si baš tu i radiš što radiš, dok u dugom proklinješ zlu sudbinu, i tako. A kad sve prođe ne možeš prestati misliti na to, i imaš osjećaj da ti je bilo fantastično. Upoznaš nove ljude, koji ti preko noći postanu bliski kao da se znate godinama. Dojmovi mi se sliježu danima i zapravo još nisam probavio sve skupa. Stalno mi se čini da mi se nešto važno dogodilo, samo još ne znam što.
Što se same konferencije tiče, neću puno pisati o njoj. Koga zanima, a vrijedi pogledati, nek skokne na Svjetski mirovni samit.
Da post ne bude bez slika, stavljam par slika iz Škofje Loke, koje smo uspjeli napraviti u zadnjim trenucima slobodnog vremena. Inače, Škofja Loka je jedan od najstarijih slovenskih gradova, vrlo lijep gradić u kojem se još uvijek osjeti neki srednjevjekovni duh.
Post je objavljen 17.10.2006. u 15:10 sati.