Najdraži moji, ovo su za mene teški dani. Najteži. Emocionalno. Fizički. Poslovno.
Osjećam se gore-dolje, valunzi tuge me tu i tamo smrve, krenu potaknuti nekim sjećanjem i jurnu od mog najdaljeg neurona u mozgu, prošire se svuda i bljesnu prijeteći da me posve obuzmu...
Moja prva reakcija na taj napad uvijek je otpor i potiskivanje...ali, kad bih pokušavao savladati nesavladivo - nesavladivo se ne može savladati i golema crna pošast posve bi me obuzela, definirala, asimilirala...i slomila.
Zato je, čim se pojavi, pustim da poput nekog divljeg mračnog kancerogenog strujnog udara prođe kroz mene, da me opustoši, da pohara ono malo što je preostalo...i da nestane... A tada udahnem. Opet.
I da, još uvijek želim živjeti barem 400 godina.
Još uvijek se smatram sretnim čovjekom.
I još uvijek sam bloger.
Ddadd...
Post je objavljen 17.10.2006. u 13:26 sati.