Nikada mi vrijeme nije bilo važno. Nisam se opterećivala godinama, mjesecima , danima. Nikada nisam mogla u sekundi reći koliko mi brat ima godina, kada je nekoj od mojih prijateljica rođendan, s koliko sam godina krenula u srednju školu, koje je godine bila neka Olimpijada, a još sam gora u procijeni starosti novih ljudi, pa bi često braći između kojih je razlika deset godina postavila pitanje tko je od njih stariji, što bi jednog uvrijedilo, a drugog, onog starijeg, neobično razveselilo. Vrijeme mi predstavlja samo dugu liniju, na kojoj je sasvim svejedno gdje se nalazite, puno mi je bitnije zašto se tamo nalazite.
Ovih me dana jako iznenadilo kada sam postala bolno svjesna da je jedan moj jako dobar prijatelj ustvari dosta stariji od mene i da je do sada možda taj razmak na dugoj liniji vremena između nas bio nebitan, ali da odjenom postaje vitalan. Ne možemo se usuglasiti ni biti jedan kraj drugoga, osjećam se kao dijete, a on kao starac. Neugodno nam je, gledamo se, a ne znamo što bismo napravili...neodlučni smo. Zato smo se odvojili, i sada mi je vrijeme uzelo jako dobrog prijatelja, a možda, ipak nije stvar u vremenu, već je on možda zauzeo mjesto na crti vremena koje ja ne mogu prihvatiti, a on ne želi promijeniti.