...ponekad,kad me uhvati sjeta...dok se budim sama...a druga je s tobom na jastuku...ramišljam kolike su granice ljubavi...što se sve može oprostiti nekome koga volimo...postoji li uopće granica...ili se u ljubavi ide do kraja...kad se sjetim što sam ti sve praštala...žudim za tvojim poljupcem...i zagljajem u hladnnim zimskim noćima koje su na pragu...i još jednom znam ponovno bih sve ponovila...i opet bih ti sve oprostila...unatoč svemu...da još malo uživam u toplini tvoga tijela...ali više nema smisla...da praštam a da te nemam...u mom srcu si ostavio veliki trag...nitko nakon tebe nije me više tako dotakao...samo su bili u prolazu...a da ih nisam ni primijetila...svaka moja suza je gorka...previše je skrivenih osjećaja...boli...nemam više ništa...samo me tvoja slika pokraj kreveta gleda...i još uvijek mi nije jasno da te nemam...i da više nikad neće biti po starom...ne znam zašto ne sklonim tvoju sliku...ali nema smisla...mogu je maknuti sa pogleda ali ne i tebe iz srca...još uvijek stara ruža na stolu čuva svoje mjesto...poklonio si mi je onog dana dok si me još volio...ili si samo tako govorio...nikad neću zaboraviti lijepe riječi...obećanja...planove...laži...koje su mi tako godile...a to si znao...ali što je jedan dan sreće prema beskraju tuge...ništa...a u mom životu ustvari sve...ono čega se sjetim kad sam tužna...i onda me još jače boli...ima dana kad mislim da uspijevam bez tebe...ali onda me odjednom nešto podsjeti na tebe...na nas...na mjesta gdje smo bili...i suze krenu...a bol probada dušu...stara rana ponovno krvari...želim da znaš da ti je u mom srcu sve oprošteno...voljela bih da te mogu mrziti...ali ne mogu...previše je ljubavi u meni ostalo...kao prvog dana...da je barem mogu nekom drugom pokloniti..ali srce zna razliku...zar sam zaslužila da mi se nakon svega ni ne javiš...nazovi me ponekad...barem da ti čujem glas...ali ne pričaj mi o njoj...moja si vječna ljubav...znam,uvijek ću te voljeti...ali nadam se da će jednom barem malo manje boljeti...
Post je objavljen 17.10.2006. u 07:39 sati.