Danas je svjetski dan hrane.
Ni ja često ne razmišljam koliko sam sretna i povlaštena stanovnica ove Zemlje što imam svaki dan, zahvaljujući darovima dragoga Boga, kruh i sve one ostale namirnice dok 8,5 milijuna ljudi gladuje...
To je ono prvo i najvažnije- zahvalnost.
Danas ljudi sve više paze na zdravu prehranu, što jedu, kada jedu i koliko jedu. To je sada in. Ali je postala i potreba..
Pazi se da li je hrana ekološki proizvedena, da li sastoji kakve štetne aditive, kolika je nutritivna vrijednost...a cijena?
Oni koji imaju bolji standard mogu si sve to priuštiti, i dati koju kunu više za perfektno povrće i voće i namirnice koje ne sadrže previše kolesterola, a oni koji broje svaku kunu zadovoljit će se i kinsekim bijelim lukom po jeftinijoj cijeni od onoga domaćeg...
Neki uživaju u hrani, neki samo preživljavaju...
Zašto je to tako na svijetu?
Zašto ja imam i čokolade i cedevite, a ono dijete u Africi nema ni koricu kruha ni kap vode?
Možda zato da bih više cijenila svoj život i sve što imam u životu.
Zato i pokušavam svojim načinom življenja biti blizu i onima koji nemaju, makar često i na to zaboravim..I materijalno, ali i kada ne mogu na taj način, barem duhovno..jer mnogi su danas gladni podrške, utjehe...I to je hrana, ponekad potrebnija od one opipljive.
Sjetim se svaki puta kada molim Oče naš, kod riječi Kruh naš svagdašnji, daj nam danas..svih onih koji ga nemaju..
Osjećam se povlašteno i beskrajno zahvalno..
Sve se pored toga čini beskrajno malenim i neznatim...
Slijedeća nedjelja je misijska nedjelja..Odreći ću se nekih stvari koje sam planirala kupiti ovaj tjedan i možda neko dijete bude zbog toga sretno...Bit ću i ja.
Sve Vas od srca pozdravljam!
Post je objavljen 16.10.2006. u 20:23 sati.