Marketing
'Normalno' vs. 'Nenormalno'
vs. 
‘Normala’…što to uopće znači ‘normalno’? Možda zvuči kao glupo pitanje jer mi svi znamo što je ‘normalno’,a što nije. Al,ako razmislim malo ipak dublje mogu vidjeti da je ‘normala’ relativan pojam i da ono što je meni sasvim normalno nekom nikad ne bi ni palo na pamet. Već dva dana osjećam se užasno jer me jedna osoba za koju sam mislila da me nikad,ama baš nikad ne bi povrijedila povrijedila me na najgori mogući način. Da mi je te iste riječi reko bilo tko drugi ne bi ni okom trepnula,ali ovo me zaboljelo i užasno me boli. Šta da ja ne znam spoznati šta je ‘normalno’ i zanima me samo ono što ‘nije dobro za mene’? Iz dana u dan se nosim stalno sa jedno te istim problemom i koliko god se ja trudila ići naprijed samo nazadujem. Sve što radim ispadne krivo, loše, obrnuto, ‘nenormalno’….šta da sam ja ‘nenormalna’?? Ja,tako obična, prozirna, uobičajena? Da sam barem napravila nešto što je tako ‘nenormalno’, pa da mi je netko nešto reko, ali ja nisam napravila ništa. Šta da ja zaslužujem da me se osuđuje zbog mog izbora koji se ionako samo mene tiče i ako pogriješim posljedice ću snositi ja, a ne drugi, bit će meni teško, a ne njima. Pa, kog se onda vraga petljaju? Znaju da neću odustati samo tako jer je moja glupost i tvrdoglavost beskrajna i koliko god puta se sjebala ja se neću opametiti, koliko god moja želja za tim bila velika. Oduvijek sam patila sama i patit ću i dalje…meni ne treba ničije sažaljenje. Zašto bi uostalom neko za mene govorio,a jadna..? Ko sam ja da me netko treba sažaljevati? Baš naprotiv, osjećala bi se još jadnije nego što ubiti jesam. U životu sam naučila da sam sama sebi najveći oslonac i da ono što napravim sama će proći, a ovo drugo je osuđeno na propast. Ne želim da mi život procure kroz prste, i zato ga nastojim držati u rukama. Možda sam baš zato tako jebeno ‘nenormalna’. Ja sam takva kakva jesam sa svojim manama i vrlinama i lošim izborima i svim pizdarijama koja mi se događaju u ovom mom jadnom životu. Sad kad bi trebala biti tako sretna što sam se napokon staložila, oporavila, došla na svoje ja trebam doživljavati ovakve stvari??? To me tako guši izunutra, ko da me netko vezao lancima, i da sam bespomoćna, očajna, a tako bez nade….bez volje, bez želje, bez pozitive i to sve zato što sam povrijeđena, glupa i ‘nenormalna’. Iskreno vam želim da vas nitko nikad ne povrijedi kao što je mene ta meni tako značajna osoba promijenila i s kojom više nikada neću imati odnos koji sam nekad imala. Udaljila sam se od te osobe i vjerojatno ću biti udaljena dok ne budem donijela jednu za tu osobu ‘normalnu’ odluku, a to što bi ta odluka za mene značila samo daljnju patnju i bol koja se samo nastavlja bez prestanka toj osobi očito i nije tako bitno. Ja to više ne mogu…toliko boli se nakuplja u meni da ću se jednog dana doslovce ugušiti u svojoj boli. Meni je žao što sam u zadnje vrijeme tako pesimistična i što u meni vjerojatno više ne prepoznajete onu tipičnu sretnu bitch, ali očito je došlo vrijeme da i moja mračna strana dođe na vidjelo. Trenutačno je jedina pozitivna stvar u mom životu Miki. Mali do kojeg mi je full stalo i koji je vratio smiješak na moje lice nakon što sam bila u totalnoj komi. Mali koji je nešto najbolje što mi se u životu dogodilo. Mali koji je tu kad ga trebam, koji me razumije i kojem je stalo do moje sreće. ‘Normalna’ sam na svoj način i bez obzira na to koliko me boli neću si uskraćivati sreću zbog drugih.
Post je objavljen 16.10.2006. u 19:18 sati.