Prije par dana smo pokopali mog djeda. Dovraga, kako to zvuci lose. Iskreno, bilo je puno gore nego sto zvuci. Znao sam da umire vec prije nekoliko dana kada sam ga posljednji put vidio ziva. Bio je bolestan vec neko vrijeme. Oslabio je. Nije bio ni sjena ko’ od brda odvaljena covjeka kakav je prozivio svoj dugi zivot. Ali nije bila stvar u fizickoj slabosti. Vidilo se u njegovim ocima kako je ovaj put to uistinu to. Bio je on ozbiljno bolestan i nekoliko puta ranije. Jednom su ga cak i doktori dobrim dijelom otpisali, ali svaki put se uspio vratiti i povratiti dovoljno snage da nastavi. Ipak, ovaj put se u njegovim ocima jasno vidilo kako mu je puna kapa. Znao sam da ce umrijeti. Kada me je brat prije nekoliko dana, u nedostatku pametnijeg uleta, upitao ‘jesi cuo novost?’, znao sam tocno sto ce mi reci.
Prolazilo mi je sve ovo kroz glavu dok sam se u crnom odijelu znojio ispred sicusne crkvice u centru isto tako sicusnog mjesta na jednom otocicu dubrovackog akvatorija. Cekali smo tu vec neko vrijeme, ja i moji rodaci s jedne strane, moja stara, njezin brat i moja baka s druge, prije nego su mjestani poceli izranjati sa svih strana, iz svih kantuna, ulicica. Skupilo se tu poprilicno svijeta. Lica kojih se jedva sjecam iz nekih bezbriznijih dana svog djetinjstva su mi prilazila I pruzala drhtave, tezacke ruke. Obuceni u ‘robu za bojega’, mirisuci na sapun I mirisne trave iz prastarih ormara redali su se ti ljudi sa otoka ispred mene kako bi izrazili zaljenje zbog gubitka jednog od njih. Neki vise, neki manje potreseni, ali svi iskreni. Nije lako neopazeno zivjeti, a pogotovo umrijeti, u tako malom mjestu. Gledao sam sve te ljude i razmisljao kako su vjerojatno oni bili blizi mom djedu od mene. Vidjeli su ga svaki dan, a ja tek par puta godisnje. S njim su djelili sve poteskoce koje je izoliranost diktirala, a nas dva su dijelile godine i godine, generacije i generacije. Bili su dio istog organizma, a ja sam samo kotacic stroja nove ere.
Ne mogu reci da me je njegova smrt pogodila koliko bi se to ocekivalo. Ne znam, nekako imam feeling da je to tako prirodan zavrsetak njegove price. Bez nekakvog religijskog etiketiranja, mislim da je sada napokon miran. Nije njegov zivot zapoceo previse obecavajuce. Iskusio je taj covjek i glad i rat i neimastinu i sve ostale zivotne crnjake nasih djedova koje mi, unuci, dozivljavamo kao beskrajno dosadne kad god nabasamo na iste u dugim bapskim pricama za mracnih zimskih popodneva. Ipak, iz svih tih crnjaka, moj djed je ostvario puno toga za svog zivota. Izgradio je karijeru, odskolovao troje djece, postao cijenjen i postovan, barem od strane sacice ljudi kojima je bio okruzen, ali valjda je to jedino i vazno. Proveo je zadnjih par desetljeca svog zivota u raju na zemlji, uzivajuci u miru, suncu, moru…
… njegov lijes je izgledao premalo. Palo mi je na pamet otvoriti ga I provjeriti jesu li mi uvalili kakvog drugog djeda. Nekog malog i sugavog, manje posebnog. Premal mi se cinio lijes za jednog takvog ljudinu kakvim sam ga dozivljavao kao klinac.
Nikad nismo imali preblizak odnos. Ne znam zasto, jednostavno smo takvi ljudi, ja i moj djed. Ne treba nam puno slatkarija i cmizdrenja da bi znali sto osjecamo. Ipak, znao sam uvijek da me voli, bas onako kako bi djed trebao voljeti unuka, sa puno kritika i zala za nekim zastarjelim vrijednostima, ali uvijek sa najboljim zeljama i nekim posebnim ponosom, kakvog roditelji ne mogu imati. Iako se to ne bi na prvi (ili drugi) pogled moglo zakljuciti, mislim da sam od svih mojih rodjaka mozda ispao i najslicniji tom ljudini.
Prije par dana smo pokopali mog djeda. Nakon dugog i napornog zivota, svijet je napustio na isti nacin na koji je i zivio, tiho i dostojanstveno. Visok, zgodan i ugladjen, pravi sarmer, uvijek je znao sto reci, uvijek je pazio na detalje, uvijek posten, uvijek ponosan.
Svijet je napustio jedan… gospar.
Post je objavljen 16.10.2006. u 19:02 sati.