ON (izgubljeno, zamuckujući): «Pa, pa do sad ti nije smetalo...»
ONA: «Da, ali je mali. Slušaš ti mene? Pogledaj istini u oči. To je sranje i čista prijevara. Stanu mi tri takva na dlan»
ON: «Ali, ono, tehnika...»
ONA: «Ma kakva jebena tehnika? To malo neukusno plastično sranje jednostavno ne može utažit moj apetit!»
ON: «Ni ja ne volim te gume i plastike, ali znaš kako je danas, ono, boleštine...»
ONA: «Šta kako je danas? Nekad smo jeli prave velike hamburgere u Hambiju i Ham-Hamu a ne taj američki mini-kurac. Jebena plastika u obliku odvratnog pecivg sa slatkim krastavcem i komadom lažnog mesa veličine mravljeg govna. Mrzim kad je nešto prokleto malo i nikakvo, a toliko se predimenzionira. Nemoj me više nikad vodit na taj jebeni McDonalds!»
ON (s ogromnim olakšanjem): “Uf…”*
Jebem ih minimalne u šupak da ih jebem. Jel neko probao ovaj novi kaj se loše reklamira (povod)? Je li veći od testisa patuljastog pinča, ili ista stvar as usual...


*nastavak dijaloga nekoliko trenutaka kasnije:
ON (mazno): «Oš mi sad popušit?»
ONA (dureći): «Ne. Skroz sam se nanervirala!»
Inače, naslov ove kratke priče je: «Zašto se ljudi debljaju od Fast fooda».
Post je objavljen 17.10.2006. u 08:06 sati.