Marketing
fakat zaljubljena...i luda...
ljudi eto i mene opet!
raspolozena za pisanje...doma lijepo lezim na krevetu laptop ispred mene i spremam se da napisem roman...ova 3 dana u zapresicu ludo su prosla...vecina vas to dobro zna!
ja sam fakat dobro...malo tuzno...ali i presretno! uzivam u eto zadnjim danima ovdje u hrvatskoj...
sad mi je sve kaj tu radim zadnje...barem dani...ovo mi je npr.zadnji ponedjeljak tu..i da znate to strasno deprimira...
ali sve u svemu ja sam zadovoljna trenutno...zaljubljena do usiju...ma sta usiju...jos i dalje!
a eto bas sad! sva ova 3 dana mi je bilo odlicno kao sto sam vec rekla...zabavljali smo se,plakali,ljubili,grlili,i jucer neki pili...
al ne vodu...ove dane tu cu zbilja dugo,dugo pamtit...
ljudi moji...danas se dogodilo cudo!!! tata me nazvao!!!! i doci ce po mene oko 5-6 navecer da odemo na pizzu,ko foll se hoce pristojno pozdravit sa svojom kcerkicom...ma drek...
ovo mi je bilo zbilja cudno...ja cu vam javit kak mi je bilo...obecajem,a sad cu pocet s pricom koju sam vam obecala prosli put 
i obecajem da necu dugo...
bilo je to jednom davno,davno,davno,davno no ipak ne tako davno prije...tocnije prije ima vec jedno 8-9 godina! eto moje mame,buraza i mene igramo se u nasoj sobi kad odjednommm..tata bane na vrata sobe udara sve oko sebe,sav zivcan...baca stvari iz ormara i uzima torbu...
meni naravo nist nije bilo jasno...
onda se tata...do tad meni najdrazi i najbolji tata na svijetu poceo nekaj izderavat na moju i sad najbolju mamu na svijetu,ona ga je molila na koljenima da ostane barem zbog djece,zbog nas...on je govorio da vise ne moze zivjet u ovoj prokletoj kuci...burazi ja smo se plakali na krevetu a oni dvoje su se svadali..tata je pokupio svoje stvari u neku staru torbu i jednostavno otiso ko da ostavlje nekog jadnog pesa na cesti..vjerujte mi tako nesto ne bi pozeljela niti najgorem neprijatelju...nitko to nije zasluzio,nitko! no ja vjerujem da ima i druge djece koja su prozivjela i gore stvari...nije meni tesko,pomirila sam se sa svim,eto i sad mi je zbilja dobro u zivotu,nalazim se na jednoj velikoj prekretnici zivota i sretna sam..moram priznat da se bojim krenut sve ispocetka...bojim se,ali bit ce bolje i ja vjerujem u to..nije niti to smak svijeta...tata mi vjerujte nece nedostajat tak i onak nemamo mi niti tu komunikaciju tak da je to svejedno...eto vidite sad da sam se raspisala...i lakse mi je,podijelila sam nesto moje s vama i to volim...to bi mogla rec da me cini sretnom...eto mislim da sam sada zbilja dosta napisala...komentirajte,drago mi je cut vase misljenje ma kakvo god ono bilo...kissss i pozzz svima...caos 
Post je objavljen 16.10.2006. u 13:27 sati.