...Bila je to velika sahrana.Izgledalo joj je kao da je cijeli ovaj tmurni grad izasao na"dogadjaj".Jer,u sredini koja je zivjela tako skrovito i jednolicno,izolovana od vanjskog svijeta,konacno se dogodilo nesto novo.Nesto sto ce bar za tren promijeniti onaj jednolicni,uspavljujuci,ubistveni stil zivota.Koji je bio samo blijeda kopija nekih drugih zivota koje su zivjeli neki drugi ljudi,daleko odavde.U ovom njihovom sve je bilo tako isto.Kao da je to bio,nekim sedativom,uspavani grad.Ni to nije bilo daleko od istine.U ovom su gradu,tek sada,kada je dosao mir,njegovi raniji zitelji osjetili u sebi tihu nostalgiju za proslim danima.I istovremeno,prve znake griznje savjesti.
Bili su krivi!Pridruzili su se neobuzdanim grupama i vojsci iz Srbije.Pomogli im da otjeraju,ubiju i opljackaju njihove dojucerasnje komsije Bosnjake.
Bili su pohlepni.Htjeli su zajedno sa strancima iz Srbije,koji su,doduse,pripadali njihovom narodu,opljackati i prisvojiti imovinu svojih nekadasnjih komsija,prijatelja,pa i rodjaka.Samo zato sto su bili Bosnjaci i muslimani,morali su otici.
Tako su rekli politicari koje su sami birali.Tako su rekli i ovi iz Srbije,kojima su vjerovali.I sad,nakon svega,nakon toliko zlocina i krvi,ubistava i paljevina,kada su uspjeli u namjeri da Bosnjaka-muslimana vise ovdje ne bude nikada,oni su poceli osjecati nostalgiju za njima.I osjecati onu tihu,podlu griznju savjesti,koja se mucki useljava u duse i ne daje mira ni spokoja.
I borili su se svim silama da tog uljeza istjeraju iz svojih dusa.Da ove opasne misli odu.
Nisu bili krivi?Bolje im je bez Bosnjaka?Sami su otisli?
Ponavljali su uporno sebi i drugima ove notorne lazi,ne bi li i sebe i druge ubijedili da je to istina.Jos u tome nisu uspjeli...
Jer ih je,jos i dalje,kao crv sumnje,nagrizala griznja savjesti i osjecaj licne krivice.Prokleti,sumnjivi uljez jos je rovario po njihovim dusama i oni nisu bili mirni.Zato su se htjeli ograditi od vanjskog svijeta,izolovati od svega sto se desava malo dalje.
Jer,bojali su se,prokleto su se bojali kazne!Koja je jedino mogla da dodje odnekud izvana.I zato je,njihov jednolicni zivot u izolaciji bio jedini nacin zivota sa kojim su se jos mogli nekako nositi.Vjerujuci da ce i ta tiha potmula sumnja o krivici,jednom nestati.
Navikavali su se na vrijeme kada ce sve ovo postati tako normalno,a njihove duse zaboraviti na bivse komsije Bosnjake i sve ono grozno sto su im uradili.Istovremeno,ovdje su niotkuda,bjezeci od zivota sa Bosnjacima i svega sto nije srpsko,dosli neki drugi ljudi.Ostavili su u nekim drugim gradovima svoje kuce i imanja,samo da budu sami sa svojim narodom i vojskom.Sto dalje od muslimana i njihovih prokletih dzamija i ezana koji je njima bio prijeteci eho neprolaznog vremena,a koje su htjeli zaboraviti.I to je doprinijelo da odluce:
NECE VISE ZIVJETI SA NJIMA!
I tako su izabrali da zive ovdje.Bili su bijesni,sa osjecajem da su nesto izgubili.Sada su se u ovom gradu ponasali bahato i zeljeli su vladati njime.I oni su,medjutim,ubrzo usli u njegov jednolicni tempo koji razara,ostavljajuci svakoga da samo ceka svoju smrt...
Post je objavljen 16.10.2006. u 12:00 sati.