Marketing
Nedjelja, prokleta nedjelja
nigdje nikog, pustinja
u našim snovima
jos samo sjećanja
Čekamo, mi samo čekamo
balerina, zar si zaspala
zar stvarno ne vidiš, na kakvom
tankom ledu plešemo
Dolazi duga, duga noć
al' i ona mora proć'
i kada kiše padaju
tvoje mi usne trebaju
da me smire svojim
nježnim dodirom
Šutimo, mi samo šutimo
kao da se vise ne volimo
a nije istina
ja znam da nije istina
Jer ljubav nije prestala
samo se je sakrila
otvori oči, pogledaj
što je iza oblaka
I kada kiše padaju
tvoje mi usne trebaju
da me smire svojim
nježnim dodirom....
A, da baš tako nekako..ova nedjelja totalno me baca u depru..shvaćam da nemam nikog kraj sebe, da nema NJEGA...
Inače se trijeznim taj dan od subote, odmaram i spavam, pripremam za ponedjeljak, za školu...
Ali nisam bila jučer vani i ove dane kad sam bolesna samo razmišljam, ali što više razmišljam to je gore, jer dolazim do nekih zaključaka koji mi se i ne sviđaju baš, uviđam neke pogreške i to puno njih koje sam zapravo trebala izbjeći..
ali samo kukavice plaču za prošlošću..eh kad i ja nebi bila među tim kukavicama i nadala se boljem jutru..ali nikad nisam bila od tih optimista i realista...
za mene je čaša uvijek napola prazna..
možda mi je to velika mana jer uvijek gledam na lošiji način sve oko sebe 
ali takva sam, voljela bih promijenit neke stvari kod sebe, jer smatram da sam dobra osoba ali zašto sam onda napravila neke stvari i povrijedila neke osobe za koje bi život dala, zašto sam tako postupila..jer nisam to htjela. ali očito je neštu u meni iznutra mi to govorilo..i nakon nekih grešaka zbog kojih bi se ubila(da sam malo slabija osoba) ali sva sreća sam jaka...barem se nadam.. ja opet tražim i opravdavam se samoj sebi zašto sam to napravila... odgovor bi trebao postojat, ali kako da dođem do njega, jer dok ne dodem neću mirno spavat, neću ga prebolit..
očito je tako moralo biti, ali ne nije...to je najlakše reći...jer mi sami krojimo sudbinu...samo mi odlučujemo, a pojedinosti se dešavaju ali one ne mijenjaju bitno stvari ako mi to ne želimo...
neznam više ni sama...
smeta mi kod mene što dosta glumim u tom smislu da ću rijetko pokazat koliko mi je teško, radije ću vani i u školi se glupirat kao uvijek; ma koliko mi bilo teško, a kad dođem doma u 4 zida se naplakat...
i tako si radim gore samoj sebi jer na jedan način sam tako slaba, povrijede me odmah neek stvari, a malo ljudi to zna, otkriju to tek kad me upoznaju..to je možda i na jedan način dobro jer tek kasnije vide šta me boli i koliko, pa me nemogu baš jebat u zdrav mozak 
neznam koliko to ima prednosti a koliko ne...
Znam da mi je najgore kad dođem doma, upalim komp, liniju... ova soba, ova kuća..ma sve me podsjeća na njega, gdje god pogledam neki medek kojeg mi je kupio...
jednostavno bolje mi je što sam manje doma, to nekako manje mislim na njega...vani s frendicama, frendovima lakše mi je jer iako mislim na njega to ne pokazujem..
a jbg..šta da radim kad ga volim, da volim te ljube!oduvijek..i moja ljubav nikako ne prestaje 
Post je objavljen 15.10.2006. u 23:21 sati.