Ovo je najduži post..ali i meni najdraži…
Na tekmu sam zakasnila jer sam išla Tenkiću odnijeti poklon. Rođendan joj je 18-tog, ali ga je sinoć slavila pa sam joj samo otišla odnijeti ga da ga ne moram poslije vući po kafićima, a ni ona. Uglavnom, zakasnila sam i trener je kao opomenu i meni i (drugima) zabranio da igram. Tekma je počela oko 6.30, a ja sam otišla u 7 jer sam morala oprati kosu i srediti se pa da stignem na bus u 7.45.. Nisam stigla jer sam još sušila kosu tako da me stari odvezao. Poslije sam čula da smo opet izgubili 30:16. (Lelena, sad znaš:)
Tenkić je bila u elementu. Za cijelo to vrijeme je progovorila 4 riječi i to jedva.. Otišli smo iz Ferrarija u šetnju do plaže (u međuvremenu se nešto loše dogodilo), a onda na hot-dog. Tamo smo srele nekog napušenog Austrijanca pa smo ga malo zezale. Vratile smo se u Ferrari, a onda su došle moje 2 frendice s kojima inače izlazim pa sam s njima otišla šetati, a i trebalo mi je rame za plakanje (koje mi ovo društvo nije moglo pružiti)… Uglavnom, čut ćete zašto. Onda me nazvao frend iz osnovne kojeg sam tu večer bila srela i pitao me gdje sam da se nađemo. Bio je s još dvojicom frendova, također iz osnovne i onda smo nas 6-ero otišli u Ferrari, a kasnije u Quo Vadis (jedini ali i najbolji disko u gradu).
Tamo sam divljala i svi su mislili da su na tableticama, a nisu znali da bi, da nisam skakala i plesala kao luda, ležala na podu i plakala. Kući sam išla busom u 2 jer su mi starci ovih dana produžili izlazak. U busu mi se sve vratilo još jače...Kad sam došla kući sjela sam za kompjuter i plakala.. Poslala sam mu ovaj mail kojim sam namjeravala sve okončati (sad će vam valjda biti jasnije):
Hej!
Ovo je nešto što sam morala napisati da bi mi bilo lakše. Mada ovo ništa ne mijenja, ali ipak..
Ne očekujem da shvatiš.
Sve čega se dohvatim uništim ili nekako krene po zlu. Ono do čega mi je bilo najviše stalo bio si ti. Onaj kojeg sam zamišljala dok te nisam upoznala, ali i onaj pravi, stvarni ti. Kojeg sam zavoljela baš kao i onu imaginarnu osobu, puno više... Žao mi je što je sve otišlo kvragu; to naše prijateljstvo ili što god to bilo. Sad znam da je gotovo. Možda ćeš ti pomisliti kako ničega nije ni bilo, ali ja sam svaki dan mislila na tebe i na to kako će jednom, možda ,dogodititi neko čudo, nešto i ti ćeš me vidjeti onakvu kakva jesam... Očito, nije se dogodilo.
Kad si mi odgovorio na mail, ne možeš zamisliti koliko sam bila sretna. Nisam se mogla pomaknuti kojih 5 min, plakala sam i smijala se u isto vrijeme. Zahvaljivala Bogu na pruženoj prilici.. kako jadno, zar ne? Kad sam te upoznala i pričala s tobom, željela sam sačuvati te trenutke na nekom dalekom mjestu gdje ih nitko ne bi našao i gdje bi bili zaštićeni od zaborava. Tada sam bila sretna.
Nitko ti nikad neće pružitit ruku kad padneš. Moraš se dignuti sam. Nikad nisam bila jedna od onih ljudi koji odmah ostave neki dojam, do mene je teško doći i upoznati me. Nisam od onih glasnih u društvu, ona koja uvijek kaže pravu stvar. Ne znam se ponašati i ispadam divlja. Najčešće kažem neku glupost i onda mrzim samu sebe zbog toga..Ustvari, ne mrzim sebe nego to što se osjećam tako zbog nekoga tko toga (najčešće) nije vrijedan. .
To što nosim poderane traperice na kojima piše Manson ne određuje me kao osobu. Naprotiv. Bar si ti kao budući pedagog, filozof ili osoba koja zna pročitati ljude trebao prepoznati moj obrambeni mehanizam. Kad izgledaš kao da te nije briga, ljudi pomisle da te nije briga. Slabi uvijek bivaju zgaženi. Mrzim osjećati se slabo. Rekao si da po ponašanju osobe shvatiš što misli i kako se osjeća.... Bilo mi je krivo što sam u petak otrčala iz knjižnice, došao si baš kad sam pisala mail frendici o svemu tome, o tebi... Nisam željela da to pročitaš. Bi li mogao tako pričati sa mnom da si znao da sam toliko zaljubljena u tebe...Eto, sad znaš.
Bilo mi je glupo što je ispalo kao da sam namjerno zakasnila na bus da bi te još zadržala. Vidjela sam da tako misliš i to me je zaboljelo. Bilo bi mi draže da si otišao i ostavio me, ne bi se osjećala kao da sam te vezala. Ne podnosim kad to meni netko radi i trudim se to ne činiti drugima. Da sam pametnija, vidiš, to s busom bi isplanirala bez pogreške. Sigurno ne bi ispalo toliko očajno kao to onda, toliko pogubljena još uvijek nisam. Kad sam došla kući, grizla sam se zbog svega toga. Od tebe sam tražila razumijevanje, a imala sam osjećaj da svaku moju riječ stavljaš na vagu, kao da sam predmet koji proučavaš. Znam da si bio oprezan jer si mislio da znam sve o tebi i da ti onda mogu povlađivati i reći ono što ti se sviđa. Istina je bila da sam ti ime saznala u 2 mjesecu, mislila sam da slušaš Beatlese ili stare stvari, nisam imala pojma kakav si kao osoba i nisam mogla ispitivati druge jer bi shvatili, a osjećaje uvijek držim za sebe..
Istina je da si mi sličan u mnogim stvarima, ali i različit u jednu ruku. A i da sam ti lagala, ne bi mogla tako dovijeka, da si me upoznao, znao bi.
Ali sada nije važno.
Ti ne znaš koliko mi je stalo, možda je tako i bolje... Još moram puno učiti i možda se još jednom sretnemo. Nadam se da ću onda moći proći pored tebe i ne osjetiti ništa...jer bi tako bilo najbolje. Večeras sam u tebi vidjela neku ravnodušnost i prezir koji su me povrijedili. Mislila sam da će s vremenom sve doći na svoje i da se ne može dogodititi ništa loše, ali nažalost život je okrutan i sve je krenulo krivim putem. Osjetila sam kako mi klizi iz ruku a ja nisam mogla učiniti ama baš ništa osim gledati te kako odlaziš...Previše primam srcu neke stvari. Znam, ali takva sam i ne želim se mijenjati..makar na kraju ja bivala ta koja je povrijeđena.
Želim ti sve najbolje u životu i molim te samo da se ne ljutiš na mene i da me ne mrziš zbog svega...jer ne bi to podnijela. Zato samo pusti tako kako je. Pogriješila sam što sam ti poslala mail i prvi put, sad kad vidim kako je ispalo, bolje da si nastavio gledati kroz mene. Ali srce ima svoje razloge koje razum ne poznaje. Tako je rekao Pascal.
Be happy...always.
And the hardest part
Was letting go not taking part
You really broke my heart
And I tried to sing
But I couldn't think of anything
And that was the hardest part...
Goodbye...
Post je objavljen 15.10.2006. u 23:33 sati.