Pregled posta

Malo duže vrijeme nisam ostavila ni jedan post na blogu i došlo je vrijeme da se opet malo posvetim mom malom zelenom i vama.
Prolazili su uz mene, sa mnom, kraj mene i na sve moguće načine neki čudni dani. Previše se zbivanja potrpalo u nekih petnaestak dana bez ikakvog reda, smisla i razloga, osim da me totalno iscrpe.
Bilo je i podosta nadanja i očekivanja, a na kraju sam samo prolivena hladnim tušem.
Nadanja i očekivanja pala su u vodu i za sada neka tamo i ostanu. Upecat ću ja njih opet, samo da se malo osvježe i postanu još bolja i novija.



Na trenutak mi se učinilo da je moj anđeo čuvar, koji me stalno prati na neko vrijeme odložio svoja krila da se malo odmori, a ja htjedoh baš tada sve odjednom ostvariti i ne dozvoliti da me ljudi povrijede. E, nije išlo.
Zato sam do sada bila veliki optimista s puno iluzija, a od sada sam i dalje optimista...ali s malo manje iluzija.
Tako nisam baš bila aktivna ni na svojem, ni na vašim blogovima, ali sam zato u tom razdoblju dodatno preložila kockice šarenog mozaika u svojoj glavi. Zahvaljujući tome, sada neke situacije mogu sagledati i iz drugog, a ne samo iz kuta iz kojeg je uvijek najljepši pogled, kako sam do sada gledala.

Bilo je uz sve to i puno lijepih trenutaka koji zavrjeđuju svoju pažnju pa se nastojim držati toga da brojim samo vedre sate.

Sve teče,
sve dršće,
sve titra,
u okrug se nemirno kreće,
niz neznane puteve sreće
sa vječne planine put mistična mora;
u jezgrama bit`ma
u ljuskama kora
sve teče,
sve titra,
po zakonu nekog ritma
sad spora,
sad hitra,
što nikad umirit se neće.

Vladimir Nazor