Petak 13. je do sada uvijek za mene bio sretan dan. Dan izuzetnih postignuća, dan uspjeha, dan napretka, dan veselja. Trinaest uopće nije loš broj, a ni petak loš dan, iako jedino dobro ljudi u njemu vide u tome u tome što je graničnik radnoga dijela tjedna.
Kako je u Septičkoj Jami sve samo sranje, svaki je dan sa stanovišta grcanja u dreku i prinudnosti jedenja tuđih govana te diranja kvaka koje su drugi zasrali uvijek isti, iako nikada ne jednako radno intenzivno grčevit. Ponekad ga moram provesti gutajući sve za sebe i nemajući se kome požaliti. Moj pozitivni cimer iz komore Septičke Jame u kojoj boravim malo je duže odsutan. Otišao je malo van iz Septičke Komore. Očekujem da će se vratiti malo fino namirisan, no jednako priseban, normalan i racionalan, te, što najviše cijeni, izuzetno realan u procjeni karaktera radnih prostorija i sadržaja posla Septičke Jame.
Mojega negativnoga cimera nema samo četiri dana. Njegovo odsutstvo je predmet slavljenja. On je taj koji proizvodi talasanja. Talasanja nisu previše dobra niti u bazenu, a kamoli u Septičkoj Jami. Kada bi valovi koje izaziva bili ritmički i suvisli, još bi se netko sa njime mogao koordinirati pa bi izazvao svjesnu ili nesvjesnu rezonanciju, tako da bi mogli zamišljati da smo u nekim toplicama ili na otvorenom moru, narano, ako zaboravimo olfaktorne podražaje. Taj negativni cimer je zapravo kriv što se moram danas pitati kako će završiti efekt mojega petka 13. Da je bio u Septičkoj Jami, svjesna sam, ništa ne bi promijenilo na tijeku zbivanja, no možda bih bila malo mirnija jer bih imala uza sebe, tj. na drugom kraju komore, neku više od mene plaćenu i poslovno uzvišeniju osobu koja bi mi rekla kako to nije njezin problem, da to sama moram riješiti i sve ostavila da leži u mojim rukama. Tada bih ja bila apsolutno mirna jer bi to protumačila kao blagoslov da radim što želim. Drugi bi poslovni ljudi pomislili da se tu radi o suglasnom djelovanju i dopuštenju autonomnosti, no meni bliski poslovni, tj. radni ljudi u sličnoj poziciji, znaju da to znači pranje ruka i izuzimanje od odgovornosti u vezi problema i izvlačenju od bivanja predmetom ili objektom kolateralne štete ili čak sukrivcem u analiziranju posljedica tzv. autonomne i nekontrolirane aktivnosti podređenoga, koji je kao što sve okolnosti i činjenice govore, radio bez kontrole i da bio van kontrole, svoje i tuđe.
Kriv je za sve i Zlatni Mladić a.k.a. Otvorene Oči. On je isto otišao van. Plivao je malo po oceanu ideja i utjecaja, izlagao se drugačijoj praksi i prao se, nastojeći prikriti da sjedi u Septičkoj Jami i glumeći sebi i drugima da je to Zlatni Kotač. Zaltni Mladić nije Jankec Bez Gać! Racionalni Zlatni Mladić je mirno zaključio kako je njegova organizacijska jedinica zvana Septička Jama bez njega i njegovog alter ega, koji mu baš nije na odgovarajućoj razini, obezglavljen. Svejedno, dao se na put.
Tako sam ja ostala u problemima koji postoje već dugo i s kojima se borim u nadi da će netko promijeniti te uvjete rada. Zlatni Mladić tu nešto poduzima, no, budimo realni, nije on netko tko će glavu gurati kroz prozor jurećega vlaka, niti plesati po jurećem vlaku izbjegavajući električne žice, kao što je jasno da si neće zavezati bombu oko tijela i prijetiti da će se raznijeti ako se što ne promijeni. Zlatni Mladić je radni drugi koji je svoju misiju, poput mnogih njegovih kompića u sličnoj situaciji, sada zamislio tako da bude pokretač promjena. Ako su promjene sporodolazeće, efekata koji nemaju veze s efektima tsunamija ili ozonske rupe ili barem katastrofalne suše, stvar je izvrsna. Što si manje mora na tome raditi, a dulje čekati na posljedice ili čak efekte, tim bolje.
Zbog toga je ovaj petak 13. bio moj sretan dan. Bilo je tu još nekih drugih katalizirajućih zbivanja koja su stvorila sinkronicitet događaja koje ne bih sama planirala ili zamišljala. Dakle, petak 13. sam iskoristila da si dopustim da mi pukne film i da ga pustim u kopirajam uokolo. Tako ljudi mogu sakupljati komadiće filmova i vidjeti lijepu reportažu jednoga lijepoga dana. Nakon mnogo vremena, sigurna sam da ne trebam niti sekundu promišljati jesam li trebala postupiti drugačije, trebam li imati grižnju savjesti ili ne. Straha nemam, bez obzira što se nakon petka 13. dogodilo. Isto tako ne mislim da sam trebala čekati ijednu sekundu više. U idealnom slučaju bi mogla zalupiti vratima Septičke Jame za sobom. U neidealnom slučaju bi isti događaj s istom posljedicom, bio protumačen kao moja osjetljivost, neprofesionalnost i niska razina podnošljivosti. No kao što to zadnju godinu dana rado kažem i opet ću ponoviti: "Hej, ljudi! Gledajte! Moj pisaći stol. I sve što je na njemu. Moj posao! Nudim ga. Dajem ga odmah onome koji ga hoće. Smjesta ustajem i dopuštam svojem nasljedniku da se posadi za lijepu i meku, novu i finu poslovnu fotelju. Zgodno je računalo tu. Dosta veliki stol, iako za potrebe mojega posla premali. Nešto pratećih uredskih ormara nedostaje, no mjesta na podu ima dosta. Plafon je daleko, dva metra visoko. Tko voli, nek izvoli. Još malo pa ponestalo. Navalite! Čujte i počujte!". U zbilji ljudi zavire na moj stol, pitaju me obično jesam li dobro i jesam li živa, te zovu samo kada im nešto treba i nitko da se uvali u Septičku Jamu. U njoj grcaju oni koji nemaju drugdje ili koji su se dopustili namamiti na mamac ugovora koji su progutali s zgodnim izletićem van Septičke Jame gdje su se namislili nadisati svježega zraka i pomislili da će im to olakšati svakodnevno plivanje i ronjenje po truleži, mulju i blatu fermenata biološkog otpada.
Post je objavljen 15.10.2006. u 17:59 sati.