Ovo je prestrašno! Mislim da neću preživjeti ovaj put. Zapravo, kad bolje razmislim, nitko ne uspijeva preživjeti ovaj usrani život. Ovo je podugačka priča o borbi protiv prirode koja ima posve izvjestan kraj.
Sve je počelo još prije dvadesetak godina, živo se sjećam brutalnih trenutaka spoznaje pred ogledalom: "Zar je to to?" Zar je ova krinka meni dana da dugo živim i u sreći brojim svoje dane. Ove nelijepe kljake i zdepasta figura, tekstura kože kakva se rijetko vidi na reklamama, gnjobe, proširene pore, ožiljci i dosadne dlake koje me obrastaju iz dana u dan. Na početku sam mislila da sve to ima smisla i da briga o sebi nekamo vodi, ali sve je jasnije da je bitka izgubljena, pojavljuju se već prve bore a po svemu sudeći dlake će nastaviti rasti i nakon što me pokopaju.
Ako se naložim kremirati nakon smrti, bit će to samo zato da zajebem vlastiru majmunsku prirodu i da povučem svoje dlake sa sobom u smrt.
Ne znam kako ću se nositi s tom entropijom, moje je tijelo tek ušlo u proces raspadanja a ja se već ne mogu nositi s time... Ne znam kako ću podnijeti starost i ružnoću, bol i raspadanje, slabovidnost i nagluhost... molim se bogu da mozak otkaže prvi pa će sve to lakše kliziti.
Navečer liježem u krevet i razmišljam kako je još jedan dan iza mene, ujutro otvaram oči i kontam da je preda mnom još jedan dan koji moram odraditi. Trgam se radeći dva posla da bih zadržala neku perspektivu jer se ne želim stopiti s ovom masom suicidaša koji me okružuju i u međuvremenu samo uspijevam pokriti vlastite troškove. Bože, zar nikada neću vidjeti ocean?
Ovo ne može biti moj život! Gledam svoju djecu - zar su ovo moja djeca? Gledam svoga muža - zar je ovo moj čovjek; gledam svoje lice - zar sam ovo ja?
Mislim da ću morati pronaći dobrog psihoterapeuta...
Post je objavljen 15.10.2006. u 15:01 sati.