Odavno sam znala da smo tren koji prolazi,
ali koji se ne zaboravi,
zato do kraja života živjet ćeš u meni,
i kad me jednom ne bude,
nek ostanu samo one uspomene najljepše,
da me ne pamtiš u suzama kad smo se rastali,
već nasmiješenu kad smo se sreli...
Odavno sam znala da smo suđeni,
al da prava ljubav u sjeni bolne sluge,
neću ti zamjeriti nikad ako me ne nađeš
i ako budeš ljubio druge,
znam da se ljubavi prave rode da bi uveličale čovjeka
i smrvile ga do tuge...
Odavno sam znala da voljet ću jednom,
onako jako da boli do kraja vijeka,
sada vidim sve što smo imali
teče u prošlost kao rijeka,
ali ta rijeka ne presušuje...
jer i ljubav zauvijek traje...
Post je objavljen 15.10.2006. u 00:01 sati.