Kad te sve iznvjeri, tko će biti tu?
"Nemoj se ni truditi objašnjavati, mislim da svi znamo da je ovdje sve jasno," Seamus je progovorio, "a pogotovo je jasno tko je ovdje izigran zato ne pokušavaj s nekakvim scenama."
"Ali, ne možeš samo tako suditi, jer Marco i ja, to uopće nije istina, nemaš pojma što se danas dogodilo",pokušala sam stati u svoju obranu, ali me Seamus prekinuo.
"Ne, uopće, pretpostavljam da ste jako slatko proveli dan, zaljubljenima nikad nije dosadno...vjerojatno ste se izvrsno zabavljali, možda čak..."
Ovoga puta Marco je, nakon što je izveo čaroliju Bešumato na svim bezjacima, prekinuo Seamusa.
"Kao prvo, Norah mi samo pokušvava pomoći da preživim, pošto nisam baš omiljen ni među auroruima, ni među smrtonošama, kao drugo, mi nismo nikakvi zaljubljeni, a kao treće nemoj se istresati na njoj zato što te uopće nije prevarila."
"Joj daj molim te, samo mi ti nemoj srat jer nemaš nikakvo pravo, odvratni izrode najvećeg zla..."
A sad sam ga ja prekinula. Pukao mi je film. Ne može se ovako ponašati prema Marcu, ni prema meni.ž
"Znaš šta Seamuse, meni je sad već polako dosta, nemoš pravo ovako vrijeđati ni mene, ni Marca. Dosta mi je tebe i tvojih ljubomornih ispada, uostalom cijela škola šuška o tome da ta Ozzie vidjela s Ginny, a svi vi mislite da sam ja sijepa! E pa nisam, i nikada neću biti, stoga možeš slobodno potračati njoj u zagrljaj, a ono što sam nekad smatrala našom vezom možeš smatrati okončanim!!! Marco, idemo!".
Seamus je ostao neko vrijeme iznenađen, ali je uskoro otišao. Prije njega otišli smo Marco i ja. On jadan nije znao šta da mi kaže, a ja sam cijenila to što šuti. No imali smo većih briga od moje propale veze. Trebali smo skrovište. Nismo znali što učiniti.
"Šta ćemo sad? Već je noć. Imaš neku ideju? Moje su presušile." znala sam da ni on vjerojatno ne zna gdje bismo mogli otići.
"Sjećam se da mi je Roary pričala da živi u Londonu, znaš da ona živi sama i sasvim sam siguran da bi nas prihvatila, ali gdje ju naći?" dok se Marco još mučio s tim pitanjem, ja sam se sjetila saršenog odgovora. Svog rođendanskog poklona. Ne, nije se radilo o Felixu, jer ne znam kako bi mi on sad mogao pomoći. Radilo se o Harryjevom daru koji sam podjelila s Roary. Bila su to dva ogledalca. Kad bih ja zazvala Roaryno pravo ime, mogle bismo komunicirati preko ogledalca. I tako sam ga izvadila iz torbe. "Dailine Pearl Elbereth Moonlight Serenade" moj je šapat prparao noćnu tišinu. Za nekoliko trenutakau mom se zrcalu pojavila Roary." Hej, što je hitno?" progovorila je sa smješkom. Bilo mi je drago vidjeti poznato lice. "Marco i ja bi trebali noćište za večeras, mislila sam da mogu računati na tebe, samo nam treba putokaz do tvog stana."
Ubrzo smo se izdogovarale i Marco i ja smo krenuli. Sjeli smo na podzemnu. On je prvi progovorio: "Gledaj Norah, trebam tvojku pomoć. Ali moram te nešto zamoliti. Što god se dogodilo, ti se moraš vratiti na školovanje u Hogwarts, razumiješ?"
"Obećajem. Ali oko čega tako trebaš moju pomoć?"
"Trebam shvatiti čemu služe oni prokleti kamenčići. Tvoja teorija nije sasvim točna. Ja imam neke određene slutnje, ali da bi ih potvrdio, trebam ispitati još nekoliko stvari. Dotad ne želim da drugima pričamo o tome. Reći ćemo da ismo htjeli ugroziti tvoju obitelj te da smo zato otišli. Kad se vratiš u školu ostat ćemo u kontaktu. Kad me budeš oslovljavala preko pisama bit ću Fenix, i ne smiješ pisati ništa očito. U zagonetkama. I molim te da ne otkriješ nikome gdje se ja nalazim. Ni ništa što nam se ogodilo. Pogotovo ne Dumbledoru."
"Uredu. Samo, kad se ja vratim, dobor se čuvaj, a mislim da ti ne bi bilo na odmet da naučiš aparaciju."
Šutili smo još neko vrijeme, dok nismo konačno izišli iz podzemne i krenulii prema Roarynom stanu.
Pokucala sam na vrata broj šest. Roary je otvorila, a pokraj nje je stajala neka starija djevojka, negdje oko 20 godina je najvjerojatnije imala. Nakon što smo ušli, Roary nas je upoznala.
"Ja sam Lea, gusarica s broda koji je bio u Hogwartsu za vrijeme turnira."
Nakon što smo se najeli i okrijepili, svi smo pošli spavati. Lea je bila draga cura, iako dosta pažljiva i pomalo tajanstvena.
Trudila sam se zaspati, ali nisam mogla. Začula sam lupanje u sobi do moje. Oprezno sam uzela štapić i otišla u sobu. Tamo su se nalazile dvije osobe u kukuljicama i Marco. Prilik su stajale do prozora, a on je ispaljivao čarolije na njih. "Omami!"
S druge strane sobe začuo se glas koji je neobično podsjećao na Malfoyev"Tarantallegra".
Uskoro sam začula i svoj glas kako viče:"Silencio, mobilicorpus!"
To be continued...
Ljudi, hvala Vam na svim komentarima, ne može se reći da me brojčica nije razveselila. Hvala Bogu vratila sam se iz bolnice i sve je uredu. Nadam se da Vam se svidio post, i čujemo se do sljedećeg!
Post je objavljen 14.10.2006. u 21:49 sati.