Marketing
Dio iz Zauvijek ista...
Ovaj post je... pa ovo je dio moje knjige Zauvijek ista. Triba to još sve prepraviti, tako da oprostite za greške... Ovaj dio pripada negdi sredini knjige... Uživajte... Nadam se da će vam se sviditi!
Zauvijek ista
...
˝Okej, mala, vidimo se sutra…˝
˝Da, bok!˝ Rovena je odlazila doma. Već ...pa gotovo pola sata sjedile smo na tom glupom zidiću, smrzavale se i razgovarale… Pokušavala me utješiti, kao nije on jedini, ali reci ti to srcu. Na kraju smo ipak odlučile da je najbolje sve prespavati!
Krenula sam i ja kući. Triba mi 15 minuta do tatinog stana pa sam stavila lipo slušalice mp3-a u uši i uživala u prvim notama My Immortal… Kako je ta pisma moćna, isuse! Onome ko ju je napisa triba dignuti spomenik…
Polako sam hodala ulicom koju sam mrzila… Zašto? Mračna je, previše mračna… Tu gotovo nijedan prozor nikad nije svjetlio… Grozno, ti su ljudi kao kokoši… I poprilično su udareni! Eno, onaj tamo lik, neki starac, u svome vrtu skuplja djelove automobila, a onaj tamo, još manitiji i čudniji, mada mlađi, svoju je okučnicu zaštitio žicom koja je pod popriličnim naponom… Uvijek sam se pitala smije li on to uopće. Bacila sam pogled na mračno dvorište… Okrenula sam glavu prije negoli sam uopće dobro pogledala… Netko je stajao kod ograde… O, shit… Eto, zato mrzim tu ulicu: nikad ne znaš ko te promatra… Pjesma My Immortal lagano je prestajala svirati, a pojavio se novi zvuk… Zvuk koji nije pripadao mom mp3 playeru… Zvuk koji je dopirao iza mene… Zvuk koraka…
Neću gledati iza sebe, neću gledati iza sebe, to je samo moja mašta, govorila sam… Jebote, zaboravila sam da je ovo zadnja pisma na mp3 playeru… Prčkala sam po botunima da ponovno pustim muziku, ali ruke su mi previše drhtale… Zvuk koraka iza mene bio je glasniji, sve bliži… U trenutku kada sam napokon uspjela pustiti muziku, začuo se nekakav glas, prošaptao je moje ime… Isuse! Što da radim? Još samo malo, evo skoro sam za doma, samo da prođem ovaj ugao i još niti 100 metara i doma sam… Isuse! 100 metara? Vječnosti…
Zamaknula sam za ugao, stišala mp3 da poslušam je li još iza mene, nadajući se da nije… Ništa, tišina… Hvala Bogu! A onda… Ne, ne opet… Koraci… Ovaj put brži… Znala sam da mi je bliže… Nisam bila u stanju niti upaliti muziku… Pojavila se nova ideja: BJEŽATI!!! Da, što prije…
Potrčala sam… Sad mi je žao što nisam ozbiljnije shvatila tjelesni!… Još samo malo, skoro sam doma, hrabrila sam se… Ipak koraci iza mene su bili brži… Trebalo mi je još samo nekih 20-30 metara kada sam osjetila ruke na svojim ramenima. Vrisnula sam i zaklopila oči, cijeli mi je život prošao pred očima… Ulica je postala svjetlija, na prozorima su se pojavili tračci svjetla, a dvije ruke povukle su me u najmračniji dio ulice. Bojala sam se, čovječe, što će sad biti sa mnom!? Svašta mi je u tih par sekundi palo na pamet, a prvenstveno hoće li moja slika sutra biti u crnoj kronici ili među osmrtnicama…? Pokušala sam se braniti noktima, nogama, nije pomoglo… Ajde vi lupite nekog onako pošteno zatvorenih očiju, pa da vas vidim!
Ruka s mog ramena izvukla mi je slušalice iz ušiju, nekako prenježno za ozbiljnost situacije… Ona druga ruka što mi je prekrivala usta zajedno s drugom spustila se do mog struka i … ostala tamo. Znala sam da me taj neko gleda, osjećala sam pogled… Nisam htjela otvoriti oči, ali morala sam! Što ako preživim, možda ovu budalu uhvate… Polako sam gutala slinu koja mi je zapela u grlu i otvorila oči… Isuse!
Moje ruke, koje su do sad bespomoćno pokušavale oteti se napadaču sad su prešle u udarce… Samo… ne tako snažne kao što bi se očekivalo… Znala sam tu osobu!
˝Karine, idiote glupi!˝
˝Hej, što sam sad napravio?˝
˝Što nisi? Mislila sam…˝
˝… da ću te oteti? Što? Silovati? Ubiti?˝ smijao se. Tipično za njega… ˝Kada si prošla pored mene, javio sam ti se, ti ništa… Krenuo sam za tobom, dozivajući te, ti ništa…˝
˝Glupane jedan, slušala sam muziku!˝ ovaj sam ga put pošteno udarila, mislim da mu je svih 5 prstiju ostalo na licu! Briga me, zaslužio je. Pogledao me… Mrzim taj njegov pogled, uvijek uspije srušiti zid u meni koji sam bespomoćno svaki dan ponovno gradila…
˝Adori…˝ mrzim kad mi i ime izgovori, uvijek zvuči nekako… ne znam, iz njegovih božanstvenih usana zvuči… ajme, ne smijem razmišljati o njemu, njegovim usnama… ˝Čuj…˝ prekinuo me. ˝Htio sam se ispričati, Adori…˝
˝Prestani izgovarati moje ime, molim te…˝ gubila sam se.
˝Adori…˝ radio je to namjero. Smijao se… Mrzim kad mi tjera svoj neki inat… ˝Mala, bio sam kreten… Ali shvati me… Volim te, važnija si mi od svega!˝
˝I od sexa?˝
˝Znao sam da ćeš se vratiti na to…˝
˝Pa ti si postavio taj ultimatum… ˝
˝Shvati me, ja sam muško…˝
˝I to je neki izgovor…˝
˝Čuj, svi dečki iz ekipe već su…˝ zastao je.
˝Što? Reci? Povalili neku žensku!? E, i? Znači moraš i ti?˝prekidali smo jedno drugo. Ali, sada on je stao.
˝Ma ne moram, ali…˝
˝Čuj, nemam vrimena za tvoje igre…˝
˝Nije igra! Adori, da, važnija si mi od svega, prijatelja, sexa, svega… Ne moram biti kao i oni, ali moram biti kraj tebe… Ti si ono što trebam! Ne neku drolju samo za dobru ševu!˝ Morate priznati da je ovo bilo donekle slatko… I morate razumjeti kada vam kažem da nisam mogla odoljeti, morala sam poljubiti te njegove usne…
Voljela sam taj osjećaj koji su njegove usne budile u meni.
Voljela sam kako bi me uhvatio za ruku kada bi me poljubio…
Voljela sam način na koji bi me zagrlio poslije poljupca…
Voljela sam njega…
Ali ipak…
Izaknula sam se iz njegova zagrljaja i rekla: ˝Ne mogu…˝
˝Adori…˝ prošaptao je, a ja sam odlazila. Još uvijek me držao za ruku…
˝Moram razmisliti o svemu, Karine, molim te…˝ gledala sam ga, a u očima su sjale suze…
˝Adori, ja molim tebe… Ne odlazi tako…˝
˝Oprosti, Karine, triba mi vremena…˝ pustio mi je ruku i ja sam prešla još tih dvadesetak metara do tatinog stana… Opet plačući... Ovaj put nije pošao sa mnom.
Post je objavljen 14.10.2006. u 14:19 sati.