...kažu da je život pun uspona i padova...ti si bio moje sve...nasmijavao si me kad sam bila tužna...brisao si mi suze jednim osmjehom...liječio bol jednim dodirom...poljupcem...fale mi sve ti lijepi trenutci...a najviše me ubija pomisao da više nikad neće biti ono što je bilo...bio si mi nešto najlješe u životu...dok nisu krenuli padovi...tvoja potreba za drugim curama...nevjera...grube riječi...poniženja...uvrede...postao si netko sasvim drugi...više nisi bio onaj kojeg sam upoznala onog ljetnog dana...nema više naše jeseni...dugo sam trpjela sve samo da budeš barem malo uz mene...praštala sam ti ono što ti druga nikad ne bih...znala sam da si srce poklonio drugoj..o njoj si mi pričao sa sjajem u očima...a mene si gledao hladnim pogledom...u mom si krevetu bio samo da ne budeš sam dok je čekaš...toliko isplakanih suza uzalud...pričao si mi o njoj kao da sam ti prijatelj...a ja sam samo željela osjetiti tvoje usne...znaš li kako boli pisati o svemu...toliko misli proleti kroz mene...sjetim se i najljepših stvari...i u boli kažem da je gotovo...da te ne mogu vratiti...jer ja nisam "ona"...koju želiš...koju trebaš...samo sam ime koje ponekad spomeneš dok govoriš ostalima da više nisi sa mnom..dok se smiješ...a ja se budim svako jutro bez imalo volje...kad znam da te neću poljubiti...nemam razloga za sreću...jer sam je izgubila...moram dalje znam...dani idu...bez tebe teško...ali svaki dan zamijeni noć...bez tebe hladna i bezvrijedna....hoću li jednom upoznati nekog sličnog tebi...nekog koga ću zavoljeti ali da me ne povrijediti...hoću li mu moći dati ono što sam dala tebi...ili ću se okrenuti i nestati sama u noći?...pobjeći od svih...i nadati se da ću naći sreću negdje daleko...da i mene čeka mojih pet minuta...
Post je objavljen 14.10.2006. u 13:48 sati.