Marketing
Po prvi put u životu želim da mi život prestane.
Ovo nije igra,a cijelo vrijeme sam mislila kako će brzo proći,i kako je to samo faza.Ali ne.
Ja se uvijek prevarim.Toliko sam grešaka u životu napravila,da me je strah napraviti i jedan korak.
Stalno sam ljuta i tužna..Sve u meni je bjes koji me tako čvrsto drži da jedva dišem.
Ne znam šta se to događa,ali znam da je sada prešlo granice.A kako mi samo malo treba.
Samo nešto bi me moglo izvući iz ovoga.Ali ja se previše nadam,uvijek se previše nadam!!
Tako da se ovaj put neću nadati.Neću više nikada.Ovo nije bezopasna faza,prolazna..
Ovo je zabrinjavajuće.Kak da to objasnim.Meni više nema dana kada je meni dobro u školi!!
Nema!Uvijek me boli glava,vrti mi se,imam temperaturu...Uvijek...A ko da sam navikla na to.
Više niti ne slutim da će mi ikoji dan biti dobar.Ma ne nadam se niti ne oćekujem.
Strah me živjeti.Svaki moj korak je pogrešan.A zaštpo?!
Zato što o svemu previše razmišljam,analiziram?ZAAŠTO!?!?!?!
Zašto je sve takvo,i gdje se izgubila moja sretna duša?!Kamo je otišla ta optimistična i sretna djevojka?
....gdje je......samo znam da neću odustati dok je ne nađem....
znaći nikada neću odustati jer je nikada neću naći.Znam da neću.Poznajem se i previše.
Svega me strah.
(suze..)...Strah me dočekati zimu,jer me hladnoća i snijeg podsjećaju na njega.Previše.
Na zimu koja je bila tako hladna,i njegov zagrljaj i poljubac su me grijali..Na onaj put do škole..
One klupice..Kad sam bila njegova....Sve pjesme...
On me volio....Samo on.A tko će me sad grijati?on ne....
On ima svoj život...I on ima savršen život...uvijek sve točno napravi..nikada nije skrenuo na krivi put.
Jedina pogreška sam mu bila ja.JEDINA GREŠKA.
Sve bi me manje boljelo da me nije tako volio...
Još uvijek preklinjem sate,da mi ga vrate,i sve te dane,glupe i prazne,
od prokletog 14.6.kad me zadnji put poljubio..Znam da ga nikada više neću imati,
jer sam mu bila prevelika greška,a mene je još uvijek strah predati se nekome dečku,
dati mu dušu i srce,jer strah me je ljubavi..Strah me je svakog dodira,
i opet se bojim da se sve ponovi...Da ga povrijedim i kasnije zavolim..i patim...
I osjećaji nikako da me napuste...Tuga...strah..jeza..želja...
hladnoća..vručina...sjećanja...sreća..samoća...
beskorisnost...muka...bezvrijednost...osjećam se kao višak u svojoj obitelji....u društvu....
Još uvijek razmišljam da se premjestim u Zagreb u ekonomsku.
Znam da bi neke dotične osobe bile sretne..A meni treba novi život.Novi početak.Nova okolina.Novi prijatelji.Nova ljubav...
«A ja još uvijek krivim more.....» .
.......................samo neke osobe znaju kaj bi ovo trebalo značiti..........
.......
Post je objavljen 14.10.2006. u 13:59 sati.