Nitko me ne shvaća.
SVI misle da sam tužna, ljuta ili nešto treće, a zapravo nitko ne misli da sam samo zbunjena...
Svi me pamte kao veselu i uvijek nasmijanu,
ali nitko ne shvaća da i ja mogu imati loših trenutaka i dana u životu. Ne mogu vječno biti nasmijana i biti drugima rame za plakanje. Nema problema, ja ću svima pomoći i sve to, ali što kada meni bude potrebna pomoć i rame za plakanje?
Onda će se svi začuditi, kako vesela Petra može imati problema?
To je dokaz da me nitko ne shvaća...
Ovih dana osjećam se totalno...neshvaćeno...Katkad je čovjeku potrebno malo mira i samoće, ali to je katkad ne moguće dobiti. Npr. U školi se poželim malo maknut od ostalih, nabijem MP3 u uši i sjednem negdje u kut, ali uvijek će netko doć i sjesti do mene.
Ne kužim kako netko ne može shvatiti da želim malo u miru razmisliti o nečemu i da mi tada jednostavno ne smeta...ali dobro, možda netko stvarno ne može shvatiti ili ja to ne dajem jasno do znanja...
Sve u svemu, i dalje sam ona stara i nadam se da ću takva i ostati....
Post je objavljen 14.10.2006. u 13:32 sati.