Pregled posta

Krunoslav Šarić, glumac

OSNOVNI PODACI
ime: Krunoslav
prezime: Šarić
spol: muško
datum rođenja: 21.06.1944 u Derventi
zanimanje: glumac
trenutno prebivalište: Zagreb
kći: Maša Šarić
kći: Iva Šarić

Film i TV:
"Odmori se, zasluzio si" (2006) TV Serijae .... Bajic
Snivaj, zlato moje (2005) .... Matkovic
100 minuta slave (2004) .... Slavin otac
Heimkehr (2004)
Duga ponoc (2003) (TV) .... Ivan
Zauvijek moja (2000) .... Cop 1
Je li jasno prijatelju? (2000) .... Tuzitelj
Garcia (1999)
Nausikaja (1996)
Vidimo se (1995) (TV) .... Inspector
Vukovar se vraca kuci (1994)
Kamenita vrata (1992)
Vrijeme ratnika (1991) .... Legija
Krhotine (1991)
Ljeto za sjecanje (1990)
Glembajevi (1989)
Sokol ga nije volio (1988)
"Vecernja zvona" (1988) TV Serija
"Vuk Karadzic" (1987) TV Series .... Ljudevit Gaj
Obecana zemlja (1986)
Vecernja zvona (1986) .... Cubar
Ljubavna pisma s predumisljajem (1985) .... Zeljko Gajski
Crveni i crni (1985)
Mala pljacka vlaka (1984) .... Amerikanac
U logoru (1983) (TV) .... Walter
Poglavlje iz zivota Augusta Senoe (1981) (TV)
Pakleni otok (1979)
"Osma ofanziva" (1979) TV Serija .... Komandant Stojan Starcevic
Novinar (1979)
Jovana Lukina (1979)
Izvor (1978) (TV)
Okupacija u 26 slika (1978)
----------------------------------------
Kruno Šarić
Nesuđeni profesor Baltazar


Opasne seksualne scene – Studij kemije počeo Kruno Šarić, a završila ga njegova kći Maša – Zašto je vlastelin i gospar postao samoživ, bešćutan, okrutan i opak?
Nije više nikakvo čudo kad gledatelj preskoči ogradu i utrči na sportsko borilište. Utakmica se nakratko prekine dok ga policajci svladaju i odvedu. Ako je gledatelj odjeven i k tome još i muškarac, događaj se zaboravi prije zadnjega sučeva zvižduka. Ako je gola djevojka, pamti se koju minutu duže. Obično slijede povici gnjevnih navijača: - Što je ovo današnjem svijetu. Nikad se prije nisu događali takvi ispadi.

A jesu – kako nisu. Samo, se zaborave ili se na njih drukčije gleda. U publici na praizvedbi 'Ekvinocija' u Dubrovniku bio je i pisac djela Ivo Vojnović. U jednom trenutku gospar Ivo se digao na noge, lupnuo štapom i viknuo: - Bravo mala. Glumiš točno kako sam zamišljao ulogu dok sam je pisao. Glumica je koraknula prema velikom književniku i naklonila mu se. Publika je pljeskala i uzvikivala 'Bravo mala, bravo mala!'. Predstava je bila prekinuta pa su prišli i ostali glumci i naklonili se gosparu Ivu ne bi li i njih pohvalio. Tek kad je Vojnović prestao pljeskati i kad je ponovo sjeo, utišali su se i gledatelji, a glumci zauzeli mjesta na pozornici. Nastavili su igrati gdje su stali, a zbog tih pet-šest minuta iznenadne stanke, nitko nikomu nije zamjerio.

Nisu uvijek glumci prestajali glumiti kad bi ih netko iz gledališta naprasno prekinuo. Naprotiv. Igrao je u obnovljenom Kazalištu Marina Držića jednu od nebrojenih glavnih uloga Kruno Šarić. Povećana i naprijed izvučena pozornica omogućavala je glumcima veću slobodu kretanja i blizinu s gledateljima. Ali, kad se dirne u nešto što dugo traje i čini se da smije biti samo takvo i nikakvo drukčije, nađe se i onih koji se ne mogu pomiriti s novim jer njima predstavlja svetogrđe, uništenje nečega što vole i ne žele da se ikad promijeni. Iz najbliže lijeve lože dva su postarija gledatelja zakoraknula na pozornicu. Kruno je govorio zanesen i u prvi trenutak nije ni ugledao ljutita lica dok nisu došli do njega. Kad je ogorčeniji gospar lupnuo štapom, Kruno se povukao nekoliko koraka unatrag u dubinu pozornice glumeći dalje kao da se ništa ne zbiva. Tajac u publici. Kostimirani glumci igraju na novim daskama, a dva gospara u sivim odijelima krenuše prema drugom kraju pozornice. Izišli su i zalupili vratima. Kruno se naklonio za njima, a gledatelji su pratili predstavu punu dinamike. Prestrašeni vatrogasci izveli su protestante iz zgrade da se smire. Kad je zavjesa pala, odlijegao je dugotrajan pljesak. Neki su gledatelji mislili da je šetnja dvojice gospara između glumaca dio redateljevih zamisli, neki su znali da se radilo o protestu protiv povećane pozornice, neke nije bilo briga pa su događaj zaboravili netom se zbio. Sjeća li ga se Kruno Šarić iako su minula desetljeća?

- Kako se ne bih sjećao. Bilo je to divno doba. Imalo je dubrovačko kazalište publiku koja godinama nije propuštala niti jednu predstavu. Neke od njih pogađale su promjene i toliko su ih smetale da se nisu mogli suzdržati javnih protesta. Znali su, mlađi zaljubljenici u kazalište od te dvojice gospara, koji su se namjerno sporo šetali, protrčati pozornicom, poput ovih danas koji uskoče na nogometni teren, a bilo je i gađanja grudvama papira ili bacanja papirnatih aviončića na nas.
- Sedamdesetih godina na premijere Kazališta Marina Držića dolazili su uvaženi kritičari iz cijele bivše države, čak i iz Slovenije i Makedonije. O predstavama se pričalo i prije i poslije njih i atmosfera bi se mogla usporediti s ovoljetnim uzbuđenjem oko drame 'Ekvinocijo'. U čemu je bila uzbudljivost ondašnjeg kazališta, za kojom je i danas primjetan žal onih koji se sjećaju tih godina?
- Bit ću iskren. Mislim da najviše žale za onim za čim i ja…
- Novim promišljanjima Kazališta?
- Ma kakvi. Žale za svojom mladošću i zdravljem. Isto kao i ja.
- Odgovor je dijelom točan…
- Rekao bih ne samo dijelom nego u velikoj mjeri točan…
- Ali, ipak ne budite preskromni. Još se mogu naći požutjele novinske stranice na kojima su ostala zabilježena mišljenja kritičara da je dubrovačko kazalište po viđenju teatra vodeće u zemlji i ispred velikih, ali tad tromijih i manje uzbudljivih kazališnih kuća.
- Jesu, hvalili su nas na sva usta. Bili smo, iako se bojim da ovakva izjava danas može zazvučati odveć hvalisavo, uzor mnogima. Igranje Vojnovića i Držića se promijenilo po uzoru na nas. Sad, da ne bi netko pomislio da želim reći kako sam ja za to zaslužan, moram spomenuti jedno ime. Sve ne mogu ni nabrojati, čak i da hoću. Ali, Ivica Kunčević je bio taj koji je donio promjene, uzburkao nas u Kazalištu pa time i publiku i kritičare. U otprilike pet godina u Dubrovnik je došlo trinaest vrsnih glumaca sa završenom akademijom i taj moj generacijski kolega, redatelj Kunčević, koji je svakodnevno mijenjao stvari, ali ne tek tako da nešto promijeni, nego da ih učini boljima.
- Je li Vam žao što niste život proveli u bijeloj kuti u nekom laboratoriju?
- Nije! Iako je bilo svakakvih trenutaka u životu, kad stisnu životni problemi, kad se sukobe nesigurnost glumačkog poziva i obveze prema obitelji. Nekad bih i sam pomislio, posebno kad bih vidio crtani film 'Profesor Baltazar' da bi mi bilo bolje da sam nastavio studij kemije kojega sam upisao s ozbiljnom namjerom da ga i završim. Ostao sam nesuđeni 'Profesor Baltazar', ali onda dođe trenutak, kao što su ovoljetne izvedbe drame 'Ekvinocijo', koju je publika izuzetno dobro prihvatila pa ne poželim biti ništa drugo nego glumac i samo glumac.
- Kakav se kemijski spoj zbio u Vama pa ste odlučili napustiti studij kemije i okušati se na Akademiji dramskih umjetnosti?
- Ni sam sebi nisam znao odgovoriti na isto pitanje. Na školskim priredbama u osnovnoj školi volio sam recitirati i glumiti, a što sam se više bližio kraju gimnazije i odluci za što se opredijeliti, glumački poziv je padao u drugi plan. Spadao sam među one učenike za koje se kaže 'ide im škola' pa sam se mogao opredijeliti za razna zvanja. Jedino nisam bio dobar matematičar. Točnije rečeno, zadatke sam uspješno rješavao, ali ne s lakoćom i bez vježbanja, kao što to rođeni matematičari rade. Volio sam jednako i biologiju kao i kemiju, i književnost, i povijest, ali razgovarajući s bakom i djedom koji su me odgojili, priklonio sam se njihovu mišljenju da je bolje opredijeliti se za neko stvarno zvanje nego se baviti umjetnošću. Ne, nisu me oni nagovorili. I sam sam se slagao s njima i na kemiju sam pošao svojom voljom. Na prijemni na Akademiji dramskih umjetnosti otišao sam s namjerom da pokušam, pa što bude, a studij kemije još nisam potpuno otpisao. Tek radeći s profesorom Kostom Spaićem, u čijoj sam klasi bio dvije godine, odlučio sam se za glumu kao jedini životni poziv. Još bih nešto ispričao što me samoga čudi i na što nisam našao odgovor, ali, ne, neću, nema smisla…
- Sad je gotovo. Kad ste nešto spomenuli, morate reći do kraja. Novinarska pravila su poput bračnih – ako nešto ženi ne namjeravate reći, ne spominjite uopće jer Vas neće pustiti na miru dok joj ne kažete do kraja. Takvi su i novinari. Dakle?
- Dobro, ako su pravila kao u braku, onda se mora sve reći. Bolje dragovoljno, nego poslije pola sata svađe. Ovo mi nikad nije bilo jasno. Sam sam se opredijelio za studij kemije, u zadnji čas, i napustio ga. Mislio sam kasnije i čudio se što mi je uopće bilo i zašto sam htio studirati kemiju. Samo zato što volim lik profesora Baltazara? Ne, nije zadovoljavajući odgovor jer tada Baltazara nije ni bilo ili ga bar ja nisam vidio. Kad je moja kći Maša dospjela pred studij i neočekivano rekla da će studirati kemiju, svi smo se iznenadili. Čak sam je u jednom trenutku upozorio: - Nemoj, ja sam pošao pa kasnije shvatio da me kemija ne zanima. Kad mi je Maša odgovorila: - Ako si ti imao pravo lutati, pusti i mene, podržao sam je iako sam mislio da će se kasnije predomisliti i promijeniti fakultet kao što sam i ja učino. Ali nije. Maša je diplomirala, radi kao inženjer kemije i zadovoljna je svojim izborom.
- Ni druga kći nije pošla u glumačke vode?
- Nije. Iva je enolog u vinariji 'Dingač' i voli svoj posao.
- Imate li unuke?
- Imam od svake kćeri po jednog unuka, moje drage Roka i Marina. Čekamo još jedno unuče, ali ne znamo spol pa mu roditelji još nisu dali ime.
- Bar je sad lako saznati spol…
- Ne znam ja. Prije se nije znalo i čekalo se dok se dijete ne rodi. Što se mene tiče, neka bude zdrava beba kojega god spola. Možda taj pregled boli pa ja i ne pitam jesu li gledali spol.
- Ne boli. Ultrazvukom pogledaju i gotovo…
- Lako je nama muškarcima. Ne boli nas ni porod kad mi ne rađamo.
- Vratimo se glumi. Nastupali ste u mnogo filmova i u brojnim vrhunskim kazališnim uprizorenjima, tijekom trinaest dubrovačkih i dvadesetak godina u Hrvatskom narodnom kazalištu. Što više volite, kazalište ili film?
- Volim podjednako i jedno i drugo. Jako me raduje svaki dobar film, posebno ako kolege koje znam ostvare dobre uloge. Kazalište ima jednu prednost – odmah znate jeste li uspjeli ili niste. Vidite i osjetite bilo publike znatno prije kraja predstave i završnog pljeska.
- Često su Vam u filmovima davali tjelesno naporne uloge, s trčanjem, skakanjem, tučom, pa i jahanjem?
- Jesu, kako nisu. Štedjelo se na kaskaderima pa su me i gurali niz stijene, bacali u hladne rijeke, vukli po snijegu, i udarali… Nekad sam bio toliko prekriven modricama i ogrebotinama da me nije trebalo šminkati. Zato više i ne glumim u filmovima. Imao sam određenih zdravstvenih tegoba pa se više ne mogu tući i bježati. U kazalištu još mogu odigrati mnoge uloge…
- Ima li nekih uloga koje biste odbili jer mislite da ih ne biste mogli odigrati dobro?
- Ima kako nema. Recimo, nisam ja više za opasne seksualne scene…
- Zanimljivo, niste baš često ni kao mladi igrali erotske scene?
- Srećom, zaobilazile su me erotske uloge. Iskreno govoreći, teško je glumcima prikazati seksualnost na otvorenoj sceni. Kako god glumili, nekima je smiješno, drugima ista scena nije dovoljno uvjerljiva, trećima je previše vjerna pa kažu eno ih drpaju se zaupravo, a četvrtima je odvratna. Nije glumcima uvijek lako i do pljeska treba i truda i znoja, i volje i znanja.
- Zaobilazile su Vas i uloge poput ovoljetnog 'Ekvinocija' u kojemu glumite samoživog Frana Dražića. Čak je po završetku 'Ekvinocija' gospođa Danica, da joj ne spominjemo prezime, odlazeći rekla: - Ma vidite vi ljudi moji što je Zagreb učinio od onog finog i plemenitog gospara Kruna Šarića. Ne bi on prije prihvatio takvu ulogu. Ma kakvi! On je vazda glumio samo plemenite likove. Potpuno sam ljuta na njega. Kako li je samo postao bešćutan, i okrutan, i opak…
- Jest, živa istina. Znatno češće sam glumio pozitivce, nego negativce. I, kako više nisam mlad da moram skrivati misli, kazat ću otvoreno. Glumci su uglavnom tašta čeljad. I ja sam takav, sad manje nego prije, ali da se ne pravim finiji nego jesam, priznat ću da sam i sam sujetan. Sviđalo mi se što su mi redatelji češće nudili glumiti likove koje ljudi vole. Ali, ako redatelj isprovocira ono najbolje što glumac u sebi nosi, svaka je uloga izazov i poriv da se pruži najbolje što čovjek ima. Nije ta gospođa jedina. Zamjerio mi je i jedan poznanik, dosta stariji od mene, što uvjerljivo tumačim lik negativca. Znate, raduje me što je ovaj Juvančićev 'Ekvinocijo' pobudio veliku pozornost, kao nekad Kunčevićev. Dobro je to i za Dubrovačke ljetne igre i za Dubrovnik. Ipak je naš grad prostorno i po broju stanovnika mali, pa mu trebaju poticaji sa strane i velika djela da bi ostao prepoznatljiv na umjetničkoj karti svijeta. Ne možemo se natjecati s milijunskim gradovima brojem predstava, koncerata i izložaba, ali ako su one dobre, glas će se proširiti i stoljetni ugled održavati.
- Još samo jedno pitanje – sjećanje na 'Konvoj Libertas'?
- Možda bismo ga mogli ispustiti. U tome trenutku osjećao sam da mi je dužnost doći u moj opkoljeni i napaćeni grad, ali ne volim sad pričati. Znate, netko može reći, što se on ima hvaliti kad nije proživio sve što i mi, a ja se zaista i ne želim ničim hvaliti niti smatram da mi netko na nečemu treba zahvaljivati. Ako ikako možete, nemojte objaviti ni ovo pitanje, ni ovaj odgovor.

Ne može se. Nikako! Ima događaja koje treba zabilježiti i od prigode do prigode ponoviti. Bio je 31. listopada, malo iza šest sati ujutro. 'Slavija' je probila blokadu odnarođene jugo-mornarice i s njom još dvadeset i osam brodova i brodica, s oko osam stotina ljudi iz Hrvatske i inozemstva. Došli su iz udobnosti i sigurnosti pod granate kako bi podržali branitelje i ljude koje su branitelji tako grčevito branili i koji su se već počeli osjećati napuštenima i zaboravljenima. Donijeli su pomoć, ali još više optimizam i vjeru u sretnije dane. U prvom 'Konvoju ljubavi – Libertas' bio je i Kruno Šarić. U dvanaestom broju ratnih izdanja 'Dubrovačkoga vjesnika', tiskanih na fotokopirnom i priručnom tiskarskom stroju Nikše Nikolića u podrumu 'Dubrovačke banke' ostalo je zapisano, pisaćim strojem: 'Zbog opasnosti od minobacačkog napada pučanstvo zapravo i nije pozvano na doček konvoja, no i bez poziva u Gružu se okupilo više tisuća duša'. Na Stradunu ih je bilo još više. Tada je dugotrajan pljesak zaslužio i Kruno Šarić. Veliki glumac nije tumačio ničiji lik. Predstavljao je prvak Hrvatskog narodnog kazališta Kruno Šarić čovjeka Kruna Šarića. Gledano sa strane, bila mu je to najveća životna uloga. Odigrao je samoga sebe uvjerljivo i iskreno kako to samo on umije.
Stoga mu se može oprostiti što nije postao drugi profesor Baltazar.







Post je objavljen 12.10.2006. u 00:00 sati.