
petak 13., za neke dan pun nesreće, a za mene (nisam baš praznovjerna) nekako čudan dan....
..... na ICQ čekala me poruka od osobe kojoj bi se najmanje nadala...
zašto me se sjetio?
2 mj.nismo razg., svađa je ostala iza nas...
natrpana obavezama sa faksa, zaboravila sam ga, tj.potisnula iz sjećanja.
zašto?mislim da je zaslužio nakon onog svega sranja....
i danas se sjetio sve to prekinuti...
dal sam sretna ili tužna zbog toga?
nažalost, sretna...
osoba je koja bu mi uvijek draga.rijetko kad se sjetim loših trenutaka s njim (o, da, bilo ih je), bio mi je best frend, osoba s kojom sa mogla o svemu razg., kome sam se mogla jadati, s kojim sam sa užitkom prevarila bivšeg....
prije su nas dijelili kilometri, sad nas dijele još više. on u jednom gradu studira, ja u drugom....
našli smo se danas, na njegovu inicijativu.
bilo mi je čudno, koliko i drago što ga vidim.
zagrlio me. (tome se nisam nadala)
razgovarajući s njim, zezajući se, osjećala sam se kao nekad....
nikako ga nisam mogla pogledati u oči, jer me bilo sram...
opet se počela buditi ona zaljubljena LaRamie u meni...i, opet za njim......
otpratila sam ga u daleki grad, sa mišlju više u svojoj glavici.....
.....zašto se oni pojave kad ih najmanje želimo?......
Post je objavljen 13.10.2006. u 17:04 sati.