Kupim jučer sendvič za vrijeme marende i sjednem u parkić ispred firme da ga riješim. Lijep dan, ne da mi se jesti u uredu. Jedem i gledam u obližnju osnovnu školu. Djeca izlaze i idu kućama. Vika, trka, dernjava i između ostalih dvojica se počnu naguravati i psovati si sve po spisku. Krupniji prasne manjem nogu u guzicu i raziđu se. Sve je završilo benigno te nisam intervenirao iako mi je malo falilo da ih obojicu potjeram kućama. Čitam o djevojčici koju se pretukli (pregazili) ispred škole. Halooo, osnovna škola. Neki dan, srednjoškolca zamalo objesili. Kaže jedna pjesmica: ooo sve je pijano i drogirano. Poludli klinci. I sad kreću rasprave i reakcije u medijima. Jučer u Životu uživo interview sa majkom pretučene curice, pa razgovor sa ovom facom pa s onim psihologom i tako unedogled. Svi traže nekakve razloge i pokušavaju stati "bullingu" (o koji kretenski izraz) na kraj. Imam frenda koji mrzi ove engleske inačice, pa nek zapiše i ovaj bulling na svoju crnu listu.
Naravno da su roditelji krivi u ogromnoj mjeri. Al ne bih sad ulazio u neke društveno-socijalne okvire odgovornosti i utjecaju okoline, bla bla bla. Sve smo to čuli prepakirano i oblikovano u 1001 pričici. Dao bih jedan osvrt, hmmmm, s druge točke gledišta.
Ovako. 2006 godina. Upravo stasava i formira se generacija dječice koja su rođena u, nazovimo ga, ratnom i postratnom razdoblju. Ajde recimo da smo svi malo prolupali od tog rata (ajde bar mi koji smo bili u središtu tog sranja. Osobno: Dubrovnik. op.a). I sad još dodajmo 100 000 branitelja (za točan broj se obratiti Jadranki Kosor) od kojih je 30% prolupalo baš gadno i muku muče sa svojim problemima. Sad se lijepo vide plodovi odgoja te djece koja su doma vjerojatno dobivala batine na dnevnoj bazi, igrala se sa oružjem i sl. Pohvala roditeljima koji su unatoč svemu napravili sjajan posao. Al zadržimo se na tih nekoliko problematičnih.
Sad mali nabrijani, isfrustrirani, neodgojeni deran stasava i uleće u prve konflikte u životu. Hmmmm, čekaj da vidim kako to treba riješiti. Bzzzzz, mozak radi i šalje informaciju rukama i nogama da opale gdje stignu. I tako nam stiže na naplatu taj divni kućni odgoj. Naravno da je ovo samo hipotetski primjer. Jedno od razmišljanja, jedan scenarij.
Scenarij 2. Ajmo sad još malo u budućnost. Godina 2020. Stasava jedna druga generacija. Naša djeca. A mi smo generacija, sintetičkih droga, GMO-a, i raznih sranja. I starci lijepo sprženi od bonkasa, brzine, koke...mozak baj baj...a klinci još i bolji. Pa da vidiš makljaža i vješanja po školi. Hmmm, opet samo hipotetski. Znaaaam, nismo svi sprženi. Al nekolicina kritičnih će biti sasvim dovoljna da puni novinske članke i uveseljava urednike crnih kronika.
Da ne duljim. Odgajajte djecu u duhu mira i ljubavi.
CUCB
Post je objavljen 13.10.2006. u 10:13 sati.