Mislim da sam, zapravo jesam, ili nisam tužan.
Nemam pojma.
A jebiga, sam pipl ar kondemnd nat tu bi ansed (unsad).
Kako je plemenita ta patnja crnog viteza koji želi ispraviti sva sranja koja je načinio.
Direktno napada sranje, pušta vodu, ali fakin govno uvijek ispliva na površinu.
Zašto crni vitez misli da ako postavi osvježivač zraka u seraonicu, govno neće smrditi?
Najveći je problem šta se govno ne može uništiti direktnim napadima: ono se razmazuje i time povećava svoju
aktivnu površinu i smrdi još više.
I onda crni vitez shvati kako je sranje oko njega, s njim i u njemu, i da je njegova borba besmislena,
svaka bitka unaprijed izgubljena.
Teško je vitezu jer misli da je bit života, trenutnog, borba protiv sranja.
Ipak, postoji alternativa.
Let the shit embrace you!
Došlo mu je u snu. I tako se vitez nagutao laksativima i srao je u kantu cijelu noć i onda se polio tim sranjem
i kad mu je feces ispunio pupak, ušnu, usnu i nosnu šupljinu, shvatio je da gore ne može.
Nakon par mjeseci je postao imun na smrad.
Njegov život više nikad neće biti gori.
Optimizam mu je ispunio dušu i radovao se svakom sunčanom danu, stablu, igri sjena, ružnom čovjeku.
Cijela ova procedura, though, nije mu ispunila dušu u potpunosti. Zapravo ni blizu.
I dalje je bio usamljeni vitez, tužni crni vitez , ali vitez koji je znao da gore ne može.
Da dragi moji, ja sam crni vitez (ovo san stavija zato jer uvik onaj koji u nečemu (knjizi, filmu) priča nečiju priču to kaže)
Tu lav, end nat tu bi lavd in ritrn, dec sik, dec kold di obsešn.
Und zo, veri veri sed.
Post je objavljen 12.10.2006. u 10:29 sati.