Evo sada sam se sitia da smo neki dan veslali do školjića, razgledali ga i onda se trkali nazad do Zadra.............kada smo došli, a bili smo za čudo prvi, jer je druga posada bila jača od nas, bili smo mrtvi umorni, nismo mogli disati. Ono imaš osjećaj kao da su ti se pluća skupila i da dišeš kao pas......................onda je netko pitao trenera da li da se okrenemo, i on kaže da okrenite se, sada ćemo još jedan put do tamo i nazad, u tom trenutku sam osjetio kad da mi se povraća, aj srića da se nakon toga nasmija i reka da nećemo ići i da nas zajebava...,.iako mu nisam virova dok nismo ušli u luku.......................naime jedan put usred zime u 5 i po ujutro po kiši i najgoroj magli koju sam ikada vidio, valovima srednje velićine mi smo išli veslati jer je trener htio prkositi vremenu.........kada se ti nalaziš u brodu jedino što možeš napraviti je pratiti trenerovo svijetlo koje se jedva vidi u magli, u jednom trenutku pukneš i poćneš se smijati sam sebi kao ono: sada je 5 ipo ujutro, svi normalini ljudi spavaju, pada kiša i magla je, vani je +2 stupnja, a ti se nalaziš na po kanala, i ne vidiš ništa oko sebe, i moraš sljediti trenera koji i onako ne zna ni sam di je, svake sekunde ti je brod sve više pun vode, ti si mokar..........mislim ovo zvući ludo.............., ali u jednom trenutku sam se osjećao moćno............a taj trernutak je trajao vrlo kratko................mislim da ni trener ne zna kako smo se vratili ..ali on je bio ponosan sam na sebe, dok sam ja doma točao noge u vručoj vodi, kihao i umirao od kašlja........................na kraju se zapitaš tko je luđi, trener koji je to napravio ili vi koji ste ga poslušali.............na kraju shvatiš da ste trener i vi zapravo lud i luđi................
Post je objavljen 11.10.2006. u 20:32 sati.