Žudnja za moći je sveobuhvatna i jaka strast, koja prožima čitavu osobu i dubinski određuje živote mnogih. Ljudi žele moć iz tri osnovna razloga. To su: samoobrana, osveta, ostvarenje.
Ranjivi smo. Puno nas stvari ugrožava i može ugroziti. Fizički, materijalno, duševno. Možemo biti pogođeni prirodnim nesrećama, bolestima ili ljudskim nasrtajima. Naša profesionalna i financijska situacija mogu biti ozbiljno uzdrmane. Naša imovina može biti umanjena ili uništena. Mogu se iskvariti ili prekinuti odnosi koji nam puno znače. Možemo biti izloženi duševnom zlostavljanju, uvredama, podsmjehu, omalovažavanju. Sve se to može dogoditi i ljudima sa kojima smo usko povezani i do kojih nam je jako stalo.
Čovjek bi želio ovladati onim što mu prijeti i da to učini bezopasnim. Da ovlada konkretnim ljudima, društvom, prirodom. Potreba da se ovlada prirodom je vjerovatno najvažniji pokretač naučnih dostignuća i tehničkih pronalazaka. Čovek bi želio steći moć kako bi sebe i svoje učinio nepovrjedivim.
Ljudi koji su trpjeli uvrijede i ponižavanja traže moć kako bi mogli vratiti milo za drago i da se osvete za sva poniženja koja su progutali, a koja vrlo često narcisoidno preuveličavaju. Za njih je moć sredstvo kojim će izravnati račune. Onome tko zbog osvete stremi moći, nije cilj sačuvati sebe, već nanjeti bol drugima. I to ne samo onima koji su ga uvrijedili. Neki se, pak, nadaju da će se u njihove ime osvetiti netko drugi – Bog sam ili neka moćna zemaljska sila.
Čovjek prirodno teži ostvarivanju. Možemo htjeti učiniti puno toga, ali nam sve to ništa ne vrijedi ako nemamo moć da svoje namjere provedemo u djelo. Uvijek će se naći oni koji nas ometaju, koji nam se iz ovih ili onih razloga suprotstavljaju, kao što će uvijek biti raznoraznih okolnosti koje našim namjerama ne idu u prilog. Ukoliko nemamo moći da prepreke preskočimo, naše će želje ostati tek pusti snovi.
Čovjek živi razapet između potrebe da moć stekne i nemogućnosti da ima punu moć. Moć koju možemo steći je uvijek ograničena moći drugih ljudi, društva, zakona i prirode. Čak ni najveći vladar ne vlada svima i u svakom pogledu. Vlast i najmoćnijih je uvijek privremena. O prirodi da i ne govorim. Stalno se iznova uvjeravamo koliko su, unatoč svoj tehnici koju imamo, nedovoljne naše snage da se suprotstavimo njenim rušilačkim naletima.
Što nam ostaje?
Da prihvatimo neminovnu ograničenost naših moći, što nikako ne znači i krajnju nemoć, a samim tim osnovnu nesigurnost naših života i uvijek nepotpunu ostvarivost naših htjenja.
Da, shvativši da ne može svime vladati, jadikujemo zbog svoje nemoći i da nad njom naričemo i plačemo, što nas vodi u ravno u beznađe.
Da umislimo kako smo stekli punu moć, koja nam nije dostupna, što nas vodi ravno u nervozu, jer je i nervoza u svojoj osnovi samozavaravanje i igra skrivača sa samim sobom.
-Josip-
Post je objavljen 11.10.2006. u 15:49 sati.