Pregled posta

Šaran, i to kakav!

Uređujem blog kad zazvoni telefon. Vidim na prozorčiću telefona broj. Alac! Opet me dugo nije bilo kod njega. Ono dugo znači bar mjesec ili dva. Dižem slušalicu i onako ne čekajući opalim: 'Gdje si starino? Reci.'
'Pa šta ti ne dolaziš? Ko uvijek samo pričaš da češ doći.', on već spremno besjedi.
'Ma, doći ću. Ne stižem. Čuj, sto stvari. Pa i ovaj godišnji mi prođe.', a u sebi mislim, kako ipak nisam pošten. Ma bilo je kada doći, nego me misli odvuku nekuda na druge strane.
Alac, stari frend. Upoznali smo se šezdesetih u 'Klubu omladine' u Gundulićevoj 12. Tamo su se u ono vrijeme okupljali igrači goa Zagreba. Alac je bio tamo strah i trepet. Nitko se ga nije usudio dirati. Njegova je bila zakon.
U početku nisam bio u njegovoj škvadri. Bio sam jedan od rijetkih što je samo buljio u crno-bijele kamenčiće. Mene se moglo slobodno pustiti u klub kada je plesnjak i besplatno. Okrenuo bi u sobu gdje se igra go. Ovo s plesnjakom mi je samo smetalo. Oni drmatori uz muziku bi uvijek sav prostor zapušili, a i buka ometa razmišljanje. Nitko me nije dirao, jer me nisu ni primjećivali.
Alac, snagator, nije bio sirovina. Tražio je i više i priključio se nama igračima goa.
Jednom se jedan od mladih, što je igrao go, trudio protiv jednog od najjačih uz veliku prednost. I pobjedi ga ovaj jači nekoliko puta uz tu veliku prednost i potom se pohvali meni, a ja ko iz topa, ne misleći ništa, opalih. 'Lako je tebi njega tući. Da te vidim kako češ samnom.' Čula su to obojica. Nekoliko dana kasnije, za plesnjaka, kada sam otišao do šanka po sok, presretne me onaj što je izgubio i zaustavi me. Meni ništa jasno nije bilo. Bio je tu u blizini slučajno Alac, uhvatio ovoga brzinom i izbio mu nož iz ruke. Što uradi moja nespretna izjava?! Tko zna što bi bilo, da Alca nije bilo. Ja se tuči nikada nisam znao, a još k tome i nož.
Prolazile su godine, Alac je cijelo vrijeme igrao go. Postao je i majstor 1. dana. Sportski građen, jak, okretan, uvijek. Negdje pred rat, kada je već dokučio pedesete, je kao vozač cisterne doživio tešku saobračajku. Izvadili su ga napola savinutog naopačke iz kabine. U traumi je dosta dugo bio na nekim rastezaljkama, jer otišla mu kralježnica. Dolazio sam mu često u bolnicu. Onako nepokretan imao je i probleme s dekubitusom. To mu je bilo teže nego problemi s kičmom. Umalo da nije otišao. Izvukao se Alac, ali ostade vezan za invalidska kolica.
Prošlo je od tada oko 17 godina. Drži se starina. Jake mu ruke. Pamet ga služi. Igra i dalje go, ali kaže da ne može puno partija za redom, jer ga nakon druge počinje boljeti glava. Najviše voli u ribičiju. Za mlađih dana je često odlazio na Unu. Una je ljubav njegova. Znao je tamo puno prekrasnih mjesta za provod uz zabačene udice. U novije vrijeme ga smjeste u kolica. Akumulatori puni. Liftom do podrumskih garaža, što su u ravnini zemlje. Časak i Alac već pići iz Travna put Bundeka. Ima i tu svoja mjesta, a i društvo.
I, eto, sada, nastavlja Alac na telefon: 'E, da znaš kakvog sam šarana uhvatio na Bundeku.'
'Kakvog?', zanima me, a i da čuje da sam još sa druge strane.
'Mrcina prava. Imam i sliku. Što ne dolaziš da ti je dam?', kori on mene ponovo.
'Doći ću. Doći.', uvjeravam ga. Prošlo je još nekoliko dana i javlja se Alac ponovo. Odlučio mi je poslati sliku e-mailom.
Prijatelji dragi pogledajte tu zvijer. Naprijed je šaran, a ono iza Alac. Šarančina je ni manje ni više nego 15 kilograma.

Pitam ja njega: 'Što si uradio s njime?' U mojim riječima kao da je spreman prijekor.
'A, šta bi? Poljubio i vratio u vodu.', onako kao normalno on meni.
'Stvarno?', kao da ne vjerujem.
'A, da šta bi. Tako to ja činim s njima.', on meni.
'E, starino, svaka ti čast!', ja pun hvale.
Nešto mi čudna slika i ono što kaže da ga je vratio u vodu, jer vidim da je ova zvijer nekako mirna. Kao da pozira za fotku. Pitam Alca: 'Kakav je to štos, pa ovaj je miran ko beba. Jeli stvarno živ?'
Vidi on da ja kopam, pa će kratko: 'Da živ je. Znamo mi kako ga smiriti.'
I tako imamo ovdje na slici živa šarana kapitalca kako mirno pozira za blog. Potom je mirno produžio u vodu. A jes' pravi!
Tek onako usput, da kažem, da on mene ribički naziva šaranom. Nešto je osjetljiv na šarane. Ovoga je vratio u vodu, a i mene je jednom spasio. Asocira ga ono Smud na smuđ, pa kaže: 'Nisi ti smuđ; ti si šaran.'
A, Alac i dalje koristi skoro svako lijepo vrijeme za ribičiju na Bundeku.
Znao mi je reči, da što to pišem na ovom blogu. Kakve su to bezvezarije. Neka se uozbiljim i prestanem s time. A sada, evo, baš ću i to o njemu staviti ovdje. Evo, starino, i tebe sam ovdje stavio. I tebe i tog šarana, pa neka vam je.

Prijatelji dragi sve vas srdačno pozdravlja i nadasve voli vaš Mladen

Starino pozdrav i tebi. Znam da buš ovo čital.

Post je objavljen 11.10.2006. u 14:11 sati.