Ne isplati se nogom tuć stup od javne rasvjete, jači je kako god okreneš, a ne promijeni ništa. Treba to izbjegavat. Zapravo, treba izbjegavat sve šta dovodi do toga da tučeš nogom stup od javne rasvjete, ali to je već druga priča.
Sad šepam okolo, a mislim da sam i iskrivia palac na desnoj nozi. Ali je dobra strana šta sad moram biciklom ić radit, pa odjedanput imam više vrimena, i prije puta tamo, i posli puta nazad. Još se ni ne znojim, ne skupljam znoj s lica i ne štrapam ga naglim pokretom u onaj kut di je koš, niti kad dođem doma svlačim napola mokru majicu šta se ne da povuć, nego se uporno drži mi leđa, pa me uvik strah da ću je rasparat (i još i očale uvik zalijem znojem), ni ne svaljujem se na stolicu vrel, skidat postole. Sve je ležernije. To je dobro.
A valjda će i prst prestat bolit.
Bia sam u Chicagu, i vratia se. Ima par sedmica, i ne sjećam se više. Mislim, sjećam se, ali ne za potrebe ovoga. Fali mi friško iskustvo da ga pročeprkam i izvučem ovde. Sad imam onu perspektivu, je li, samo šta mi se jednostavno ne da. Dosadilo mi je bilo pričat kad sam doša nazad. Ne šta su me ljudi pitali, nego šta sam brzo sve svea na malu seriju istih rečenica i istih detalja. Razočaralo me kako mi malo stvari pada na pamet kad me netko pita. A bila je masa detalja.
Grad je velik, allover potpuno. Centar strši. Elevated izad kuća je fascinantan. Avioni nadvožnjakom idu iznad ceste na O'Hareu. Putevi su ravni. Vjeverice su slatke, i ulaze u kante za smeće, zapravo su ušminkane pantagane. Čisto je. Rubovi centra su čupkavi, mješani komadići svega, ustvari, dođu kao ona prašina izad orbitreka. Ima barem jedan pravi bar, sa dvojicom koji igraju biljar, sa ricastom starom šankericom, grkinjom mislim, šta je mama svojim gostima, pogotovo onome jednome šta sam sidi za šankom, i drvo je staro i tamno. Podzemna je glasna, dođe ka nojz bend. Amerikanci su pristojni, uglavnom, previše pristojni, uglavnom. Ili iritantno službeni. Osiguranje je crno, šoferi su latino. Čistači su isto latino. Antikvarijata ima masu, knjiga ima masu, ima i barem jedan pravi stereotipni antikvar šta te upozorava odma da budeš tiho i da ugasiš mobitel, i ima rožnate cvike, i sijedu kosu i bijelu bradu, malo onako deblji, i ne vjeruje novčanicama od sto dolara, jer su možda krivotvorene. Knjige su isto tako jeftine. Stare. Nove, kako di, kako koje. Dućani s muzikom su isto divni, jeftini i obilati. Ovi alternativniji. Veliki lanci nisu toliko jeftiniji. Hrana je obilata, a nije ni toliko loša, nije ni puno skuplje. Daju ti odma vodu čim sjedneš, i dopunjavaju ti stalno. Koncerti su bili divni. Bolila su me leđa, moje genetsko nasljeđe. Sa oca na sina ide to i bubrežni kamenci. Divno je bilo, uglavnom.










Bučimir ima detaljniji opis puta, sa nešto slika sa koncerata.
Post je objavljen 10.10.2006. u 21:03 sati.