Pricala sam s nekim Portorikancem, bio mi je bezvezan, ali barem sam ga razumjela za razliku od svih onih Katalonaca, a i volim pricati sa strancima. Taman kad sam se spremala otkantati ga i iz odjela za pusace kluba u kojem smo bili, a kojem ne pamtim ime, prijeci na nepusacki plesni podij, pojavio se njegov brat. Nakon sto sam se dovoljno pribrala da zatvorim celjust koja se od odusevljenja razjapila do poda, mrdnula sam guzu i napravila mu mjesta do sebe. Stariji je negdje otisao videci da ne moze vise komunicirati ni sa mnom ni s njim jer buljimo jedno u drugo ko telad u sarena vrata. Proveli smo vecer, bolje receno ostatak veceri zajedno, vise se ljubeci, manje pricajuci (da, da, cak i ja). Zapamtila sam mu ime po cokoladnim bombonima. Kad smo se dogovorili da se cujemo sutra, buduci da moj mob nije radio (jebo mater teleu i roamingu), ja sam mu briljantno uspila uvalit krivi mail: korisnicko ime hrvatskog maila, a nastavak sa gmaila. Jos se jadan cudio kako to da adresa nije zauzeta. Ups, skontam ja, krivi mail, i nekako mu s kemijskom koja nije vise radila nacrckam pravi (da je bilo bit inteligentna pa pokupit njegov). I danas zakljucim da sam ga u nekoj navali ciscenja ovih dana vjerojatno pomela sa spamom koji mi dolazi u neogranicenim kolicinama. Pisem si tri boda u malu crnu tekicu. Bravo Mrkva. Bravo.
O Barceloni cu sljedeci put, moram sredit fotografije.
Post je objavljen 10.10.2006. u 20:44 sati.