Bas sam iscrpljena u zadnje vrijeme. Nemam energije. Podocnjaci su mi se pretvorili u ogromne tamne duplje. Sve cesce mi se dogada da zaspem na kaucu, cak i dok gledam neki film. Ne znam, nemam vremena za opustanje. Radim po cijele dane, a imam i druge aktivnosti. Ma ja se zapravo ni ne znam dobro opustiti. Tip sam osobe koja uvijek nesto zeli raditi i ne moze mirno sjediti. Vikend je za to pravi primjer. Nema sanse da ja vikend lijepo provedem doma opustajuci se. Ne, ja uvijek moram nesto naci za raditi, nema veze sto ni kako, vazno je da se nesto radi. Otici do grada, prosetati se, naci se s prijateljima, otici na izlet negdje u neki drugi grad ili u prirodu, ici u shopping, itd, itd. To su sve lijepe aktivnosti, ali bilo bi takoder lijepo konacno se jednom odmoriti i novi tjedan zapoceti pun energije i poleta, a ne mrtav umoran kao ja.
Dobar primjer su i moji godisnji odmori. S odmora se obicno vratim jos umornija nego sto sam bila. Kad odem na neko putovanje, nema sanse da se npr. cijeli dan izlezavam na plazi. Ne, ja sam stalno u potrazi za necim novim za raditi i za vidjeti. Po cijele dane letam na sve strane i pokusavam smisliti sto bih jos mogla raditi. Najgore je da se cak i u trenutcima kad nista konkretno ne radim ne mogu opustiti. Stalno mi se nesto vrzma po glavi i mislim se kako bezveze gubim vrijeme umjesto da radim nesto korisno. Cesto uopce ni ne znam sto bi to bilo toliko 'korisno', ali ipak osjecam griznju savjesti da to nisam napravila. Sama sam sebi ponekad stvarno naporna. Izjeda me neki unutrasnji nemir kojeg se nikako ne mogu rijesiti. Ovakvo stanje stvari ne moze biti dobro. Naprosto vapim za odmorom, a istovremeno mi je odmaranje nepodnosljivo dosadno. Ako ovako nastavim jedan dan cu jednostavno puknuti.
Nedavno sam od jedne prijateljice cula da je jedna njena prijateljica (koju i ja povrsno poznajem) zavrsila na psihijatriji. To me je stvarno iznenadilo jer je u mojim ocima ona jedna mlada i uspjesna zena na cijoj bi joj zivotu mnogi pozavidjeli. Ima dobar posao kojeg voli. U dugogodisnjoj i sretnoj je vezi s momkom za kojeg se uskoro planira udati. Ima malu kcerkicu s kojom je sve u najboljem redu. Izgleda ok i u dobroj je kondiciji, cak je prije dvije godine istrcala maraton. Nema nekih posebnih financijskih poteskoca. Kako je moguce da netko kao ona iznenada dozivi zivcani slom? Pa odgovor je zapravo sasvim jednostavan. Htjela je istovremeno sve i to ju je na kraju stajalo glave. Htjela je biti dobra radnica, dobra majka, dobra zena i dobra prijateljica. Trcala je svakodnevno izmedu svih tih aktivnosti i ljudi dok joj to prvo fizicki, a zatim i psihicki nije pocelo biti previse.
Prije mi je ovo bilo neshvatljivo, ali sto sam starija pocinjem sve bolje razumijevati kako se nesto ovakvo moze dogoditi. Svi mi vodimo brze zivote s tisucama obaveza i svakojakih drugih aktivnosti koje te ponekad mogu izludjeti, a uz to zelimo imati i uzbudljiv drustveni zivot koji nas takoder kosta vremena i zivaca. Meni ponekad najmanje sitnice izazovu takav stres da pozelim vristati iz svega glasa. To mi se najcesce dogada u subotu ujutro kad se probudim. Prvo pomislim: "Ah super, vikend je poceo", ali mi par sekunda kasnije padne mrak na oci kad se sjetim sto sve moram napraviti: treba se ici u spizu, oprati robu, pospremiti kucu, itd. Eto, u zadnje vrijeme meni cak i takve sitnice mogu potpuno zagorcati zivot. Zato me trenutno prvenstveno zaokupljaju dva pitanja: ''Kako se dobro odmoriti?" i "Kako postici da mi svakodnevne obaveze ne padaju toliko tesko?". Nazalost ne znam ni priblizno odgovor na ova pitanja.
Post je objavljen 10.10.2006. u 16:52 sati.