Pregled posta

Nikolaj Kolja Popović, glumac

OSNOVNI PODACI
ime: Nikolaj
prezime: Popović
spol: muško
datum rođenja: 1937
datum smrti: 26.09.2006 u Varaždinu
zanimanje: glumac

Film i TV:
"Bumerang" (2006) TV Serija .... Abid Kovacevic - Medo
Snivaj, zlato moje (2005) .... Lokalac



slike netfaces.org
-------------------------------------
Petak, 29. rujna 2006.


--------------------------------------------------------------------------------
Umro glumac Nikolaj Kolja Popović
VARAŽDIN - Na varaždinskome groblju u četvrtak je pokopan glumac varaždinskoga HNK Nikolaj Kolja Popović. Preminuo je u utorak nakon kratke i teške bolesti. Glumac i pjesnik bio je dugogodišnji član ansambla HNK, u kojem je proveo većinu radnog vijeka, te ostvario stotinjak uloga. U srijedu na večer u prostorijama HNK održana je komemoracija za preminuloga. [K. G.]
-------------------------------------
20.05.2004 Zarez 130

kazalište


Dim u lice ili poezija jednako kazalište

Iako bi se o diskretnim, nerijetko i dešperatnim Pjesmama povećim ogledom u priličnoj mjeri moglo ukazati na autorovu senzitivnost i sposobnost niveliranja individualnih preokupacija, jednake Koljine odlike nalazim u interpretaciji Čehovljeve igre, kao što i mnoge Čehovljeve artističke refleksije kumulira spomenuta knjiga/promocija

Uz pjesničke i druge scenske izvedbe Nikolja Popovića Kolje

Robertino Bartolec

Nedavna promocija knjige Jednostavno pjesme Nikolaja Popovića Kolje (nakladnik TIVA), koncepcijski je podsjetila na njegovu otprilike prije godinu dana premijerno odigranu jednočinku A. P. Čehova O štetnosti duhana. Oba povoda imaju neupitno jednak oblik propitivanja kroz “govornika” od kojeg se traži sposobnost modeliranja situacije, mjestimice persiflažom hvatajući poetiku osobnog iskustva kako bi se izvukao maksimum u korist auditorija. Poznato je da su takve kompilacije zahtjevna forma: slatke za primatelja, no ako nisu temeljite, mogu postati prilično udaljene od prave slike čiji se sažetak prezentira. Ipak, iz same knjige kao i povoda za druženje u slavu iste, i kratke, rapidne Čehovljeve karikature, N. P. Kolja znao je notirati karakteristične pojedinosti te ih transformirati i defigurirati sve do sitnoslikarski preciznog manifesta vlastite osobnosti, sa svojim pozitivnim i negativnim stranama, sa svojim vrlinama i manama, s potresnom tragikom svojih zabluda.
Čehovski naputci
Već vizualna dimenzija predstavljenog naslova virtuoznom lapidarnošću crta fizičke simbole njegove duše (cover čini ukusno stilizirana kombinacija čaše, cigarete i dima kao markera boemske neuhvatljivosti i neukrotivosti), dok je upravo kabaretski ćaskava i melodijom divinizirana večer (književna u klubu EUROPA MEDIA, a kazališna u nezamjenjivom Rogozu) duhovni blizanac kavani kao drugom domu, koji u svojoj idealnoj sferi, harmonizirajući kontraste, može pružiti onu najvišu emociju, onaj najviši smijeh što prašta čovjeku, ne buneći se ni protiv gluposti, jer bez glupana ne bi bilo pametnih (što u više crtica Kolja-pjesnik vrlo jasno potencira). Iako bi se o diskretnim, nerijetko i dešperatnim Pjesmama povećim ogledom u priličnoj mjeri moglo ukazati na autorovu senzitivnost i sposobnost niveliranja individualnih preokupacija, jednake Koljine odlike nalazim u interpretaciji Čehovljeve igre, kao što i mnoge Čehovljeve artističke refleksije kumulira spomenuta knjiga/promocija. Spadaju u iste habitate, imaju istu opstojnost. Uostalom, briljantnu sposobnost prilagodbe vlastita dramskog pisma, što nikad neće zatajiti u “dvoboju” s nadolazećim/budućim teatarskim, kabaretskim i inim zahtjevima, gotovo genijalnom potkom, A. P. Čehov naslutio je davno za života. Na samrtnoj postelji spisateljici Tatjani Ščepkin-Kupernik šaputao je ... proći će izvjesno vrijeme i ponovo će me početi čitati, a tada će me čitati zaista dugo! – vizionarski u konačnom hropcu predviđajući svoju književnu budućnost anticipirajući duhovne preokupacije nadolazećih generacija. Dakako, bilo je i onih koji su mislili drukčije, poput Artauda koji u pismu Rogeru Vitracu vehementno kaže, a iznerviran vodviljskom atmosferom drame Coup de Trafalgare: Ne volim Čehova i ne vjerujem da je Čehov kazalište, ne bar ono koje se očekuje, ka kojem se teži. No liječnik specijalist za koleru i kondiciju zatvorenika, oblikovanjem novog dramskog senzibiliteta, novog korištenja dramskog jezika, postavio je umjetničku dijagnozu ljudskom životu kao “čehovski” naputak. I njime se inspirirao Moskovski hudožestveni teatar Stanislavskog, derivacijom MHAT-ova reformatorskog duha Strasbergov Actor’s Studio u New Yorku (zaduživši moderni Hollywood), zatim Brecht (mnoge ličnosti njegovih drama slično iskazuju svoje postupke) i Beckett (zanimljiva Godot-Protopopov paralela nepojavljivanja kao inicijator radnje), svakako Ionesco, kojemu se često pripisuje “novost” antidrame ili antiteatra, zaboravljajući, primjerice, ono kontrapunktiranje rečenicama i mislima, uz jasno odsustvo kontinuirane fabule, u prvom i drugom čitanju drame Tri sestre između Čebutikina i Soljonog...
Olivierov poučak
Utjecaj na osobite/osobne glumačke prakse i pedanterije također je krucijalan. Citirajmo tek uvijek perfekcionistički raspoloženog Laurencea Oliviera: Glumac, koji je ma i jednom samo osjetio njegov zarazni poetski realizam ni u jednom svom budućem radu neće moći da se otme njegovu moćnom uplivu. Doista se aktualna dramaturgija, uz razumljiva nijansiranja, tanku ili deblju liniju razlike, i dalje solidno nastavlja razvijati u skladu s njegovom dramaturgijom koja se ne koristi uzoritim, paradigmatičnim modelom, već sitnom ljudskom individualnošću (spomenimo Galeba Arpada Schillinga, pokretača budimpeštanskog Kretakor Theatrea i jednog od najcjenjenijih mlađih europskih redatelja, ili londonskog hita iz 2003. Tri sestre u režiji Michaela Blakemorea u kazalištu Playhouse, gdje Mašu glumi Kristin Scott Thomas...). Oči su uprte u svijet koji prolazi kroz jednu od najozbiljnijih tjeskoba, krizu vrijednosti, sloboda i humanistički pozitivne volje prije svega, što na površinu izbacuje dezorijentiranog, neodlučnog, konfuznog i (ne)definiranim strahom obuzetog čovjeka. A Čehovom, proučavajući one koje su obično mnogi skloni ubrajati među nesretnike, koji “nemaju sreće”, koji nisu sposobni da išta postignu u životu – naviru pitanja što činiti, kuda krenuti, dakle baš one dileme koje je u povijesti dramske književnosti do njega na status vrhunaravnog postavio samo jedan dramski lik; danski kraljević, taj arhetipski slučaj čovjeka bez svojstava. Međutim, Čehov voli ljude, svakog pojedinačno i sve zajedno, i duboko ih proučivši uspijeva im dati neobičnu životnost. Do istinskog (čitaj: populističkog) patosa “žovijalnosti” ljudske kreature, koja čini neoprostivo pogrešne korake kada se uopće odluči učiniti ih, Čehov možda najplauzibilnije dolazi u aktovki O štetnosti duhana, posebno u meni neobično dragoj i svakako nezaboravnoj interpretaciji Nikolaja Popovića Kolje.
Podij jednog provincijskog kluba
Naime, kako piščeva didaskalija sugerira kako scena predstavlja podijum jednog provincijskog kluba (stoga je aktovka smještena u prostor Rogoza), očito se respektiralo da kratki tekst od samo tri-četiri stranice posjeduje sve odlike suvremene kabaretske/klupske stand up atrakcije (fah bez sumnje Kolji zanimljiv, jer i na samom predstavljanju knjige uz nekoliko gotovo sitcom pošalica svjedočilo se i glazbenom entr’acte) determinirane djelom kultnih predstavnika žanra britke verbalne duhovitosti i neurotične fizičke pokretljivosti: Lenny Brucea i Billa Hicksa. Dakle, naklonivši se pred nama je standardno u fraku jedan čovjek spreman – ispred barske publike kojoj je dopušteno konzumirati piće i cigarete (što dizajn plakata podcrtava, podsjećajući na pro-smoking tirade Billa Hicksa, a dizajn korica knjige do kraja razvija) – zadihano ritmom brzih izmjena (Čehov dvadesetak puta prekida misao svojega junaka kako bi se u “pauzama” proživljavale emocije koje se nikad neće moći izreći, estetika s kojom se Kolja u vlastitu spisateljskom pokušaju doslovno poigrava) plesti mrežu prije opsesija nego gegova bez čvrsto konstruirane fabule, ali zato prikrivenih i neugodnih samopodbadanja. Još jedna relevantna studija prilagodbe književne ostavštine A. P. Čehova svakoj modernističkoj ugođajnosti.
Iako bismo samo prema naslovu mogli zaključiti da liječnik Čehov proročanski predviđa ovaj put zakonski antipušački potez aktualnog guvernera savezne države New York Georgea Patakija, te monologom u jednom činu napisanom rujna 1902. u neumoljivom ritmu svoje konjukturne zakonitosti demonstrira kako umjesto jednogodišnje biljke velikog lišća što sadrži opojnu i otrovnu tvar nikotin popušiti vlastito zdravlje – ovdje se, kraj mnogih upadica, tematski zadire u zonu koliko nadmetanja spolova toliko i u predmet junakova psihološkog raskoraka između riječi i djela. Performans u ozračju pritoka night-club matice starta pod okriljem izmjene svjetla i tame, kao vibrantni zatvarajući i otvarajući prostor. Kontinuitet staklastog zveckanja i razgovora gostiju za stolovima zamjenjuje otpuhnuti dim cigareta.
Parsifal
Nakon melankoličnoga glazbenog introducing the softline according to Dragutin Novaković Šarli, koji uz još jedan akustični intermezzo priredbi definitivno daje croonersku simboliku i kabaretski šik, dolazi Ivan Ivanović Njuhin (Nikolaj Popović Kolja). Naklonivši gornji dio tijela tako duboko da se moralo pretpostaviti kako je to mišljeno s ironijom, poručuje se da šansonijerska sjeta s početka nije prazan splin, nego sve ima opipljive razloge. I zato je poticajno satirično i oprobano cinično Njuhinovo lice – kojemu su godine darovale otmjenost koja u isti mah ulijeva sažaljenje – tijekom deklamiranja razloga zašto ima održati predavanje: moja bogata žena, vlasnica muzičke škole i ženskog pansionata, a ja nemam ni pare, ni šuplja groša, naložila mi opet voditi nekakvo popularno predavanje... Jučer je to bilo o štetnosti insekata, danas duhana, sutra tko zna..., a ja bih htio bježati, odbaciti to sve i bježati glavom bez obzira..., ali iza kulisa stoji moja žena, stoga recite joj molim vas da je predavanje održano... U početku zbunjujuće introvertan, postaje žustar i naposljetku grozničav. Jasna je “čehovska” fiksacija sukoba u intimnom svijetu junaka, koji svojim govorom vodi dramsku akciju i mislima stvara dramske situacije. Troši se energija da bi se prerezalo ustaljeno, ali opća nemoć tupi nadu u formiranje drukčijeg te se postaje sanjar, Parsifal. Potpuno iste opsesije more junaka na stranicama knjige Jednostavno pjesme (formulirajmo ih sintagmom mogli bismo biti kristal a ostajemo zrnje pijeska), stoga se ne mogu otrgnuti filingu kako ta dva kreativna projekta – ako je dopušteno da se poslužim narodnim izrazom, koji ima bar tu vrijednost da ga svatko razumije – dišu istim plućima. Određeni konkretni detalj je pasivan (u Čehovljevu slučaju bračni sukob u kojem Njuhin na ženi jalovom bezobraznošću osvećuje ono što je na njoj zgriješio nesposobnošću), reflektor je usmjeren na pojedinca zastupljenog procesom produbljivanja svijesti o vlastitoj umrtvljenosti. Jer nepogrešivost scenskog/spisateljskog učinka nije u vicu/anegdoti, nego u pedantnom stvaranju atmosfere iz njih, kako bi realizam svojom stvarnošću bio usmjeren izvjesnoj simboličnosti. Naravno, razigranost asocijacija u kvantumom škrtoj fabuli O štetnosti duhana zahtijeva entertainera, ali koji će biti pošten prema vlastitom duhu. Dobro Karl Kraus tvrdi da “Pozornica pripada glumcu, a dramatičar neka samo stvori priliku, jer pravi glumci dopuštaju autoru da im samo donese natuknicu, a ne i igru”. Potonjem geslu odan je Nikolaj Popović Kolja. Njegov je Njuhin ono što jedino i može biti (dakle, Kolja), svejedno situirali ga u bučni zadimljeni pub s koktelom na stolu ili klasičnu dvoranu “kazališne publike”: gorka pilula, premda fino zaslađena. Ali bitno je registrirati, nimbus bravuroznih oscilacija raspoloženja u samo nekoliko replika daje mu garanciju snažno funkcionirati u oba okruženja. Više od suvremenosti, daje mu univerzalnost. Jer s tim kontrastima posjedovao je sve da djeluje kao iskreni refleks jedne poganske duše. Ma svucite tom čovjeku istrošeni crni jeans i istrgnite iz ruku knjigu potpune impresije personalnosti autorove i dojma iza čitanja njegovih stihova u klubu EUROPA MEDIA, i evo Njuhina iz Rogoza.
Muzika naricanja
Odjeven u ofucani frak, ali ne bez izvjesne dostojanstvene koketerije, značaj rečenice pratio mu, uza svu elegantnu nehajnost, ljupko prazan osmijeh, ali i izraz patnje na sljepoočicama. Opčinjavao je neobuzdanim duhom (No, pa što? Predavanje, pa neka bude...), imponirao gospodski ispruženom bradom (Ja sam viši i čistiji od toga...), odsječnim zapovjedničkim tonom i ponosno-nervoznim pokretima (Evo ti! – skida i gazi frak); umio je dirnuti skrušenošću (...sanjario sam, smatrao se čovjekom...), pogledom koji je bespomoćno lutao (...cijelu noć gledati kako nad tobom stoji tihi, sjajni mjesec...), otuđenom blagom smetenošću (Pa to, iza kulisa stoji moja žena...). Znao je biti dobar ili prost, bahat ili nježan, osoran ili skrhan, sasvim onako kako je repertoar i ambijent tražio. Glumački definitivno posjeduje onu sol koju je opjevao Rabelais i koja, kad se posipa po travi, oživljuje je i uzdiže sve do divnih krajeva umjetnosti. Monologe je dao s uzorno spretnom gradacijom, ali on ih nije samo dao – prisustvovala je “glazba” i težina, ljepota kao i očaj; moglo se osjetiti što je promišljeno, a što propaćeno prije nego su te riječi bile izgovorene; i osjećanja i spoznaje oplemenjivali su taj govor, uz obazrivu lamentaciju i mrgodna mala tužaljka mužeka u naporu da se svidi. Poput onih sugestivnih indijskih pripovjedača bajki, koji svoju začaranu publiku zavode da ondje gdje nema ničega osim modroga zraka (čitaj: dima cigareta) vide kako lotosi bujaju, on vrlo često sebi dopušta histerični mali slom živaca, koji se može popeti od blagog drhtanja ili tihe nesvjestice do bučnih grčeva s konvulzivnim trzajima. I oni mu dobro prijaju: osvježen kao iz ljekovitih kupki izlazi iz meteža da bi upao u novi. Kako imamo posla s likom Čehova; nastavlja se trošiti tragikomični verbalizam, smjele kolorature od najnižeg basa do visokog tenora, u sporom procesu stjecanja svijesti o vlastitoj nemoći i karakternoj nekonzistentnosti. Nikolaj Popović Kolja iznimnom je izvedbom izvukao jedva zamjetljivo, neupadno, te istančano jakom glumom kroz komički filtar predstavio psihološki snop u predavača desperadosa. Pripovijedajući promišljeno, mjereći riječi, nije ostao dužan pravi sadržaj, njihovu tajnu. Slažući jedne kraj druge sitne produktivne efekte iznenađenja kojima nije nedostajalo unutarnje povezanosti (recimo, neočekivana interakcija s publikom kada jednoj dami pruža zapaljenu cigaretu), spajanjem neusiljene nehajnosti s povredivom sujetom, uspješno je poslana napisana poruka. Stoga nikako nije poput nezgodne disonance djelovala Njuhinova završna besjeda: Dixi et animam levavi! (Rekoh i olakšah dušu!). To je zbroj svega onoga što je od njega postalo, a što je on, u naricaljki, propustio da od sebe osjeti: dugu bestidnu priču svoje izdaje – izdaje prema plemenitijem, boljem i čistijem dijelu vlastitog bića, gorko sramotnu i sumornu kroniku svoga pada, svoga srozavanja, koje je svijetu onim olakšah dušu zamislio predočiti kao uspon. Njuhin – čovjek bez svojstava, čovjek od dima. Duhan kao metafora rasplinute osobnosti. I nije upitno što je kod Kolje najviše ganulo: preciznost kojom je vlastiti delirij stilizirao u umjetničko djelo.
Spleen iz čarobne svjetiljke
Početak je kraj i kraj je novi početak. Nakon stand up magije Njuhinova sudbina vraća se na nultu točku od koje se fabula začela, da bi sve još jednom moglo početi iznova (knjigom Jednostavno pjesme). Sukob između imaginacije i realnosti, jave i sna nepomirljiv je i neprevladiv? Performer napušta stage koji zauzima crooner Novaković Šarli, i gosti nastavljaju ispijati koktele, paliti nove cigarete... “Čehovski” naputak konzumiran je do spisateljskog angažmana koji će njegove silnice prelomiti do jedinstvenog događaja za konačno prepoznavanje cjelokupnog umjetničkog rada.
Ono što nam je Nikolaj Popović Kolja pružio u nepunih godinu dana svojom knjigom te predstavom, zapravo je snažan pledoaje umjetniku kao gracioznom duhu što više mari za osjećaj nego za život. Poput Njuhina, on pripada onoj vrsti ljudi koji sve mogu za sreću drugih, a ništa ne mogu za svoju, onim Aladinima koji nesebično dopuštaju posuditi od njihovih svjetiljaka...

Post je objavljen 10.10.2006. u 00:00 sati.