Pregled posta

Bernardica djeva mala
U šumi je drva brala.
Čudno svjetlo opazila,
Pa se jako preplašila.
Ide bliže, vidjet što je
Na veliko čudo svoje.
U pećini lijepa žena
U bjelini.
Tako lijepa, tako mila
Kakvu nije još vidjela.
Zvijezdama je okružena,
Zlatnom krunom okrunjena.
Krunica joj u rukama,
Modrim pasom opasana.
Pod nogama cvate ruža,
Bernardici ruke pruža.
Bernardice mila moja
Ja ću biti majka tvoja.
Al ne na svijetu tome
Već u raju nebeskome.
Moj je sinak odlučio
Da bi narod uništio.
Jel´ ga psuju i vrijeđaju
Jel´ mu počast ne odaju
Sad ti idi i poteci
I narodu svome reci.
Bernardica djeva mala
Dragu Gospu poslušala,
Te ponese drva kući
Žalosna i tugujući.
Putem je išla i govorila
U pećini što je vidjela.
Mnogi narod vjerovaše
Mnogi joj se narugaše.
Kad je zora zablistala
Uranila djeva mala.
Mnogi narod s njom je išo´
Do pećine nju pratio.
Kod pećine kleče doli,
Prekriži se i pomoli.
Te zapali svoju svijeću,
Pa pozivlje opet sreću.
Dragu Gospu dozivala
Za kojom je uzdisala.
Puna sjaja i miline
Spustila se sred pećine
Tiho reče Bernardici
Svojoj miloj miljenici:
„Pročeprkaj tu zemljicu
Naići ćeš na vodicu.
To je voda, silna voda
Za potrebe mog naroda .
Tu nek´ ljudi crkvu prave
Nek´ dolaze da me slave.“
Sa svih strana svijet dolazi
Dragu Gospu obilazi
Zbogom ostaj Majko Marijo