kap kise koja je ostala na staklu polako se kotrljala prema mom dlanu
cekao sam nestrpljivo...
postoji nesto u toj zadnjoj kapi kise...
osjetio sam kako hladno klizi prema centru dlana...
"ajde krecemo.... sto se ceka" kolega iza mene je dovikivao...
"polako da uzmem sve stvari..."pravio sam se...
u jednoj ruci torbe.. u drugoj kisa...
hotel u koji smo usli odisao je nekom cudnom atmosferom...
domace, a hladno...
kao kuca... nekog drugog...
prijavio sam se...
"ajde vidimo se ujutro , probudi me u 7" rekoh kolegi dok sam ja ulazio u svoju sobu a on produzavao hodnikom do svoje...
soba kao svaka druga... vec se naviko na to...
na stolu pored televizora...
butelja vina... dvije case...
neka sarena cedulja sa pozdravnom porukom....
cijeli dan sam sanjao o odmoru...
previse toga se rojilo...
previse napasnika koji misle da je moj posao da radim njihov posao...
sjedam na krevet.... skidam cipele...
otvaram vrata izlazim na terasu.. cujem rijeku kako sumi
ulazim u sobu i bacam se na krevet...
hoetlski tvrdi... glava mi propada kroz jastuk....
zamisljam kako sad mirise njezna kosa...
zato msa htio u taj hotel.. u kojem nije bilo mjesta...
odande su nas samo uputili ovdje...
bas mi nedostaje... da...
njezine ruke koje prolaze preko plahte...
'nedostajes mi....' to je sve sto mogu iz hrpe slova koja sam napisao ja prepoznati...
' i ti meni....' to razaznajem....
gledam na sat...
tek je prosao suton...
gledam na kljuc od auta koji se smiireno smije... i izaziva...
ustajem.. oblacim jaknu... na kraju i cipele...
izlazim... sjedam u auto... palim...
ma koga briga.. firma casti...
kroz nekih sat i pol vc sam nadomak nje...
'hej, sta se radi?' ....
'eto odmara.. ti si umoran?'
'ma ne.. ja bio u prolazu.. pa vidio svjetlo pa svratio...'
muk koji traje cijelu vjecnost....
telefon zvoni...
"si normalan? pa znas li gdje sam ja? ne zezaj se..."
"pa, ako me dobro pamcenje sluzi...redom odgovaram nisam, blizu si i ne zezam se..."
"tu si?"
"pa nije mi se spavalo... a bas bih jednu kavu... na miru popio..."
nervozni smijeh sa druge strane...
"ti nisi normalan..... gdje si?"
"paaa na onoj cesti ravno.... na ulasku u grad...."
"evo me za 10 minuta...cekaj me u .... "
auto se parkira pod svjetlom... ispred kafica...
kroz nekoliko minuta... na vratima s epojavljuje ona...
na brzinu kosa pocesljana i nemirni pramen na celu...
ozbiljnog lica promatra ljude u lokalu...
vidi me, polako prilazi...
"pa sta tebi nece pasti na pamet.... kako si dosao na ovu ideju? "
"ma u hotelu je svirao koncert gibonija..."
"i?" pogledala me ispod obrva...
"i onda je sve bilo odluceno dok je pocela jedna balaseva...."
"koja?"
"lipa... "
"nije valjda da si....."nasmijala se..
"vozio ko onaj ruzni francuz u prelepo filmu...jesam..."
konar dolazi i upitno je gleda---
"jednu kavu.. i sta pije ovaj tu ludjak? ja bi isto...." nasmijala se....
smijeh joj je odzvanjao zvonko.. prolazio mi kroz kozu...
"znas da si me iznenadio...ni od tebe se ovome nisma nadala..."
"znam.... to je prokletstvo sto uglavnom sve znam"
"a zasto si doso?"
pogledoa sam je...
"da probam ovu predobru kavu..." i skrnuo sma malo.. i narvno kako sam pio tako mi je naravno sve u drugu ulicu spustilu.. poceo sam kasljati...
nasmijala se...
"pa ti stvarno ne znas lagati...."
"ne znam.. zelio te vidjeti... to je jeidna istina..."
"cak ni....." pogledala me
"da cak ni.... "nasmijsao sam se.. "ne mislim ja uvjek samo na to..."
"da da...." gledala me....
"stvarno... dosoa sam popiti kavu... kolega ni ne zna da je sad sam samcat u hotelu.."
"pa ti si onda kidnapovao auto..."nasmijala se...
"pa naravno zato auto i zovem moja beba " namignuo sam....
preko stola je pruzila ruku... stala je na pola... ja sma polako pruzio moju...
"drago mi je ja sam Nikola" nasmijao sam se.. citiravsi cuvenu recenicu iz "mi nismo andjeli"
"a ludjakaaaa" nasmijala se...
i tako su letjeli sati...
"cuj..." rekoh i pogledah je...
"znam.. moras..."
"da..." polako sma ustao...
izlazili smo vani...
dosoa sam do auta...
okrenuo se, bila je tocno iza mene
"puno mi je znacilo da sma te vidio..."
"i meni... i drago mi je sto sam te vidio opet..."
"nema problema.. samo mirno vozi..."
i jedna poljubac je odrazio svu njezinu bojazan i zelje za sretan put...
"sretan ti put..."
"sretan ti ostanak..."
ujutro se probudih....
pod tusem cujem telefon...
"dobar dan policijska uprava .... da li ste vi vozili auto jucer navecer centrom grada?"
"ne nisma bio u gradu... "
"ma kako nisi spavao si.. ajde dolazi na dorucak..." nasmijao se kolega... koji je zvao...
"tusiram se , sad cu..."
dorucak je bio dobar.. ali nista nieje falilo....
sad je i onaj mali andjeo iz lipe ponovno svirao...
Post je objavljen 09.10.2006. u 19:32 sati.