Marketing
Rok Fish Junior - 365 dana i noći...
Prođe i taj dan. Proslava Rokovog prvog rođe. Bilo je prekrasno, ali brate naporno.
Stan, prije tuluma.
Osobno sam protivnik slavljenja prvog dječjeg rođendana jer mislim da je to besmisleno (kad će imat 8 godina - mama će mu pokazat te slike, a on se ničeg neće sjećat), ali eto - viša sila. Fala susjedama na torti i razumijevanju, mamama na posjeti i strpljenju, tatama što su došli po njih i Roku što je bio zvijezda.
Miha je tako pozvala desetak majaka na bebinjak-babinjak i zamolila me da budem domaćica. Došli su i prvi uzvanici (prodaje se Renault Clio u desnom kutu, 6000 eura, ko nov!).
Uz sitne pripreme zvane šoping, klining, šiping, organajzing, balunnapuhing, trganje karniše, gipsanje zida, bacanje torte u smeće i par sitnih svađa, na rođi se okupilo oko desetak ponosnih vlasnica prekrasnih, u svim smjerovima raštrkanih puzala/vrludala u dobi od 10-20 mjeseci.
Ja sam mudro pobjegao u kuhinju i pekao palačinke te ih s vremena na vrijeme donio u grotlo razbacanih dječjih tijela pomiješanih s igračkama koja oru po zaštićenim štekerima, trgaju balone, bacaju sve na pod i općenito vole uzimat u ruke 3O - sve što je oštro, odvratno ili otrovno i to sve pri buci od cca 117 decibela.
Najveću su pažnju privukle: mama koja je naučila curicu piškit u zahod s 8 mjeseci, jedna koja se uzbudila kad joj se učinilo da je njena beba možda stavila u usta grickalicu koja je možda pala na pod (uz sumnjivo međusobno pogledavanje ostalih devet), te torta na niskom stolu koju su u roku 20 sekundi djeca raščerečila po svim zidovima i podovima sobe.
Unatoč genu kameno otočkom, rasplako sam se ko onaj jadni maljavi frizerko iz BB-a (samo da mi ne dehidrira, mamumu, 500 ćuna je u igri...).
Bem ti emocije...
Još da mi je saznat ko mi je hitio palačinku iza videa...
Ispucalo se 237 fotki (ne serem) s našeg glavnog fotića (rezervni još nije pregledan kao ni kamera) a osim tikova od škljocanja aparata, mislim da će ta djeca u cca šestoj godini zbog konstantnih bliceva imat gadan konjuktivitis. Ali ipak, zbog ove se isplatilo...
Bilo je divno gledat jednu malu plavu curicu koja je opizdila na glavu, tiho zastenjala i onda se punih 20 sekundi napinjala (ko mega-gajde) udišući da zaplače, a taj je urlik onda bio definitivno fantastičan. Kakav Wagner, kakvi bakraći... A tek iščekivanje... Kaže mi Igor da u tom trenutku beba-zaurlaću-napinjanja treba samo reć čarobnu riječ od devet slova (šjor Lazo, imam riječ od devet slova) – "teletabis" i dijete zaboravi zašto je htjelo zaplakat i automatski ode do televizije.
I dok su u pozadini tulili Trešnjevački Popišani i Žaklina (znao sam da će mi se vratit što ga pljujem, znao saaam...), osjećao sam se kao da golim rukama porađam ranjenu medvjedicu, i pokušavao ne napravit grešku sa zadnjeg tuluma u svom stanu – nervirat se za vrijeme tuluma. Što mi je uspjelo pri samom kraju istog, kad su tri posljednje majke jedinog tatu koji se zadržao sa ženskadijom (a da budem iskren, nisam ni skužio kad je stigao), na odlasku prokomentirale sa: "Divan čovjek te otac. Kao da ima urođeni gen za djecu."
Umorni čovjek koji ima gen za skidanje švarcvaldice sa zida lagano je krenuo prati suđe. Nakon tuluma ostalo je ovo.
Mortus. Pavati.
Drugi dan sam vozio prapunicu u Petrinju na family meeting. I nazad. Kriste, zašto mene... No, svejedno, Junior je od subote skoro pa punoljetan! Još malo pa pivica!!!
Rok, legendo, nema te niko!!!
Post je objavljen 10.10.2006. u 07:52 sati.