Evo, draga Majstorice, onog starog posta što bi mogao možda djelomično biti komentar na tvoje zadnje pitanje...
(Draga "preljubnice", ako naletiš, daj se javi da znam da si tu negdje, da si dobro. Pišeš li pod drugim imenom?)
.........
Volim ja tako malo zastati na trenutak i promotriti sebe onako sa strane. Tek da vidim što radim, onako iz druge perspektive. Pa sam sjela na kauč i promatrala sebe za radnim stolom kako sam priljubila nos za ekran i čitam što ljudi pišu u zadnje vrijeme. Preletim s guštom stare mi znance, drage pjesnike i spisatelje, i onda zapnem na preljubu.
I zapnem. Čitam, analiziram, pretačem. Posao me odvede na drugu stranu, pa ostavim sve to, ali u mislima mi se i dalje kotrljaju nečije ispisane riječi i misli. I što može zaključiti ona - ja, na kauču. Da se svako češe tamo gdje ga svrbi? Ma ne valjda?
Zgodno je to tako čitati što razmišljaju drugi ljudi. Nekad sam takve priče znala isčitavati u raznim časopisima koji su nam savjetovali kako da riješimo razne probleme. U usporedbi s mogućnostima koje pruža blog, to su kratke pričice i još kraći odgovori, (moj naklon tu ide samo Majdi Rijavec i Magdi Weltrusky). Što nas vuče da čitamo tuđe priče i analiziramo tuđe probleme? Možda tek samo želja da usporedimo nečije s našim? I zašto sam se ja začitala baš u preljubnici.
U mom okruženju toga ima jaaako puno. Došla sam u situaciju da poznanice-frendice koje nemaju vezu sa strane, mogu nabrojati na prste jedne ruke i još mi ostane prstiju. Naći ćemo se na kavi i onda krene priča, čitaju se sms-ovi, trepere nesretne duše…Jer ako nisi makar nekome ispričala, onda kao i da ne postoji, zar ne? Da se razumijemo, ja ne sudim nikome u ovoj priči i ovoj sam dragoj blogerici rekla da nitko od nas nema pravo reći što je grijeh u Božjim očima i da ljubav sama po sebi ne može biti greška.
Najviše razumijem žene koje su se udale dok se tinta na svjedodžbi srednje škole još sušila. Nitko im nije bio blizu da im kaže da neće sada biti ni sretnije ni pametnije, a vršnjakinje teško da su mogle biti od koristi, one su pucale od zavisti. Pa naravno da se iskače iz kože u tridesetima, četrdesetima. Jer se jednostavno mora nadoknaditi onih ludih, najmanje pet, a po mogućnosti i više godina, od 18-te do 20 i neke. Ja bih voljela da mi se javi žena koja se udala sa cca 18, danas ima cca 40 i nije u međuvremenu pukla bar jednom. Da mi kaže: evo, griješiš. Ja sam u miru sama sa sobom. Naklonit ću se, ispričati i pobrisati odmah ovu sramotu od posta!
Ponašanje mladog supruga mijenja se već prvo jutro nakon svadbe, on se preobrazbom, (Kafka? Tko? Ma tu lektiru je prepisala…), pretvara u ono što ima biti u desetljećima koja slijede. Dođu djeca, mali dragi anđeli i ništa više nije isto. Ne bi smjelo biti, u normalnim okolnostima. I kad se kasnije pojavi neki On i kaže joj da je predivna, što joj onaj njen doma nije rekao mjesecima, možda godinama… bude dovoljno. Ženi bi možda bila dovoljna i ta topla nježna riječ, pogled koji govori - da, slušam te i razumijem što govoriš, vidim ti novu frizuru i ta majica ti super stoji. Stisak prekriženih prstiju koji traje cijelu vječnost i prepoznavanje u moru drugih lica. Ali da bi to čula i osjetila, ona mora poludjeti i otići do kraja i zaista mu vjerovati kako je nesretan, a žena mu je tek neka prikaza koju već odavno ne voli, ne upitavši se – tko je ta žena, kakva je njena priča, za čim Ona čezne i koji su bili njeni snovi kada je potpisivala ono – u dobru i zlu.
Što radi Ona dok On tako usput mrmori o vječnoj ljubavi. Da li možda bira novi miris omekšivača za njegove košulje koje će peglati po n-ti put…Pa kad ga neka druga zagrli, da osjeti miris njegovog tijela koji je ona stvorila. Nemojmo se zavaravati, ne postoji zlatna sredina ni happy end.
Dakle, razumijem ranu udaju i sve posljedice, ali zašto ne reći istinu. Udala sam se tada, tako mlada, jer sam bila zaljubljena u tog dečka i ništa drugo mi nije tada bilo važno nego samo da sam s njim.
Što znači – udala sam se tada, jer sam htjela pobjeći iz loše: situacije, obitelji, društva, itd itd…Opravdanje za bijeg, danas?
My story je nešto drukčija. Ja sam iskoristila onaj ludi bonus do dvadeset i neke i nije mi žao. I kad je osvanuo trenutak odluke znala sam što želim. Nisam bježala od nikoga i od ničega i željela sam svoj život dijeliti samo s njim. Kad sam rekla pred Bogom i pred ljudima, u dobru i zlu, to sam zaista i mislila, onda i danas.
Onih dana uoči potpisivanja dragi je zaključio da smo izgubili pet godina. Osjetila sam prve tragove mudrosti u svojim mislima još onda. Ma nadoknadit ćemo, rekla sam.
Došle su 30-te pa 40-te, smjenjivali su se problemi od dječjih bolesti do klasične borbe za preživljavanjem, od raznih svakodnevnih problema do bezbroj prekrasnih trenutaka, ali ni u jednom trenutku nisam dovela u pitanje vlastiti izbor i odluku.
Brzo sam shvatila da svoju snagu ne mogu zidati na temeljima njegove slabosti, jer i sama osjećam slabost pred mnogim preprekama, pa tko sam onda ja da nekome spočitavam slabost.
A kad mi krene ulet – ti me jedina razumiješ, gdje si ti bila kad sam ja ženu tražio, ja sa svojom ženom doma više uopće ne razgovaram…(kao, samnom bi razgovarao) mislim, to su takvi klišeji da ni jedna žena danas ne bi smjela dovesti sebe u pitanje pred takvim primjerkom koji bi u svoj život htio dodati malo promjene, začina i ništa više. Produži, dušo. Ako ti je do začina kupi si, ne znam, chilli. Ja sam još gora od te tvoje doma s kojom više nemaš dodirnih točaka, ali ti svejedno i danas krpa gaće, jer ju je tako mama učila, jer se nikad ne zna u kakvoj situaciji se možeš naći, ( mama je vjerojatno mislila na nezgodu kakvu, ne daj Bože. Ali nije rekla kakvu.)
Iskušenja su u biti pozitivna stvar. Svi tu padnemo ponekad, bez obzira o čemu se radi. Ja si ponekad pustim onu staru stvar od Vitasovića- “saki kušćić tvoga tila kroz moje ruke je pasa i zaprtih oči znam ča biš stila, on to ne more, on to ne zna…” I bude mi dosta.
Post je objavljen 09.10.2006. u 20:05 sati.